Granice Vatikana omeđuju zidine, izgrađene kako bi štitile papu od vanjskih napada. Vatikan je najmanja suverena država na svijetu površine 0,44 km. Postoje i neka manja područja izvan samog Vatikana, smještena unutar Italije, koja uživaju ekstrateritorijalna prava. To su bazilika Santa Maria Maggiore, palače i vile u kojima je smještena papinska administracija te palača Castel Gandolfo koja je ljetna papinska rezidencija.
Ustroj vlasti
Naziv Sveta Stolica odnosi se na vrhovni autoritet crkve te papu kao biskupa Rima i vrhovnog poglavara. Sveta Stolica je institucija koja, prema međunarodnim zakonima i običajima, ima pravo potpisivati ugovore i slati i primati diplomatske predstavnike, kao i svaka druga država.
U periodu Sede vacante (vrijeme od papine smrti do izbora novog pape), sve odluke donosi posebna komisija koju čine državni tajnik, predsjednik Pontifikalne komisije i komornik Svete Rimske Crkve. Sve njihove odluke mora odobriti Kardinalski zbor. Uobičajeno je da se do imenovanja novog pape ne donose nikakve važne odluke.
Prije 1929. godine, kako bi osigurala teritorijalnu cjelovitost Svete Stolice u Rimu, država Vatikan priznata je kao nacionalna država po međunarodnom pravu. 
Na temelju toga, Sveta Stolica sklapa međunarodne ugovore i šalje svoje međunarodne predstavnike.
Zbog vrlo ograničenog teritorija, strana su veleposlanstva pri Svetoj Stolici smještena u talijanskom dijelu Rima. Zbog toga je došlo do neobične situacije da je Italija domaćin svojem vlastitom veleposlanstvu.
Sveta Stolica je posebice aktivna kao međunarodna organizacija. Kao takva ima diplomatske odnose sa zemljama Europske unije u Bruxellesu te trajni promatrač pri Ujedinjenim narodima i brojnim drugim organizacijama.
Bazilika svetog Petra
Službenog naziva Basilica di san Pietro in Vaticano, druga je po redu od pet velikih bazilika u Rimu i njegovoj vatikanskoj enklavi. Najveća je kršćanska crkva, površine 23 000 m2 i može primiti preko 60 000 ljudi. Ona je jedno od najsvetijih mjesta kršćanskog svijeta.
Radnici koji su 1939. godine renovirali prostor ispod crkve, u tradicionalnom pokapalištu papa naišli su na fascinantno otkriće. Odmah ispod podnih kamenih ploča pronašli su drevni rimski grob. Ubrzo je postalo jasno da se ne radi o samo jednom grobu. Nakon višemjesečnog iskapanja, ispod glavnog oltara su pronađeni brojni stari grobovi. Točno ispod oltara pronađeno je jedno veliko grobno mjesto s crveno obojanim zidom. U niši povezanoj s tim zidom pronađene su ljudske kosti. Tri desetljeća kasnije papa Pavao VI. obznanio je da te kosti pripadaju svetom Petru.
Trg svetog Petra
Istočno od Bazilike svetog Petra nalazi se Trg svetog Petra, izgrađen između 1656. i 1667. godine. Okružen je eliptičnim kolonadama s dva para dorskih stupova. Kolonade je konstruirao Bernini, jedan od vodećih umjetnika svoga vremena. U sredini kolonada nalazi se 25,5 metara visok obelisk. Obelisk datira iz 13. stoljeća prije Krista, iz Egipta. U Rim je preseljen u 1. stoljeću, a nalazio se nekoliko stotina metara dalje od današnje pozicije.
Po nalogu pape Siksta V. premješten je na današnju lokaciju 1585. godine. Zajedno s križem na vrhu obelisk doseže visinu od 40 metara. Prije se na vrhu obeliska nalazila velika brončana kugla koja je navodno sadržavala pepeo Julija Cezara. Ona je uklonjena i zamijenjena križem kada se obelisk podigao na Trgu svetog Petra. Na trgu su i dvije fontane. Južnu je 1613. godine projektirao i izgradio Carlo Maderno, a sjevernu Bernini 1675. godine.
Sikstinska kapela
Krajem 15. stoljeća, u neposrednoj blizini Bazilike svetog Petra, papa Siksto IV. započeo je izgradnju Sikstinske kapele. Ime je dobila upravo po njemu. Izvorno je bila zamišljena kao Palatinska kapela unutar stare Vatikanske utvrde. S vremenom je postala prostor u kojem se održavaju konklave za izbor novog pape i ostale službene ceremonije. Arhitektonske je planove izgradio Baccio Pontelli, a građevinarski su radovi bili pod nadzorom Giovannina de Dolcia. Interijer je rezultat umjetničkog rada najvećih majstora, poput Michelangela i Botticellija. Cijela je kapela prepuna vrijednih fresaka i slika.
Kapela je građevina pravokutnog oblika, 41 m duga i 13 m široka. Visoka je 20 metara i prekrivena bačvastim svodom. Bočni lukovi nadsvođuju šest središnjih prozora. Unutrašnjost je podijeljena na dva dijela. Veći dio, zajedno s oltarom, namijenjen je vjerskim ceremonijama i ostalim potrebama klera, a manji dio je prostor za vjernike. Prolaz između ta dva dijela izvorno je bio izrađen od pozlaćenog željeza. U početku su ta dva prostora bila podjednake veličine, ali je kasnije prolaz premješten prema prostoru za vjernike, kako bi se osiguralo više mjesta za papu. U unutrašnjosti se ističe i prostor predviđen za crkveni zbor. Prva je misa u Sikstinskoj kapeli održana 9. kolovoza 1483. godine, kao ceremonija kojom je kapela posvećena u čast Djevice Marije.
Čin izbora novog pape
Papu kao rimskoga biskupa birao je najprije kler i narod Rima. Tek je papa Nikola II. godine 1059. prenio pravo izbora pape na zbor kardinala, koji su zapravo bili biskupi susjednih biskupija ili stožerni službenici glavnih rimskih bazilika: Svetog Petra, Svetog Pavla, Svetog Ivana Lateranskog, Svetog Lovre i Svete Marije Velike. Izbor pape mogao se održavati i izvan Rima, ako je postojao važan razlog. Na primjer, kad je papa Klement IV. umro u Viterbu, 1268. godine, tamo je započeo i izbor njegova nasljednika. Više od dvije godine nisu se mogli složiti za dvotrećinsku većinu koja je potrebna za valjan izbor pape.
Građani Viterba izgubili su strpljivost i zajednički donijeli spasonosnu odluku: nesložne kardinale zatvorili su 1271. u izbornim prostorijama i javili da će im davati samo kruh i vodu sve dotle dok se ne slože i konačno ne izaberu novoga papu. 
Taj prisilni boravak kardinala u zatvorenim prostorijama postale su prve konklave u povijesti Crkve. Uskoro su urodile plodom, pa je izabran papa Grgur X. Potaknut iskustvom iz Viterba, on je sazvao Drugi koncil u Lyonu 1274. i pobrinuo se da se donese „Odluka o izboru pape u konklavama“.
Ta se odluka odmah počela provoditi i vrijedi do danas. Mjesto za konklave uglavnom je bila papinska palača na rimskom brdu Kvirinalu. Kad je 1870. nacionalizirana i postala sjedište talijanskoga predsjednika republike, mjesto za konklave postao je Vatikan. Sjednice i glasovanja održavaju se u Sikstinskoj kapeli. Kardinali su stanovali u susjednim Vatikanskim muzejima što nije baš bilo praktično. Stoga je papa Ivan Pavao II. za smještaj kardinala-izbornika dao u blizini sagraditi Kuću sv. Marte.
Korist konklava je višestruka. Najprije u konklave ulazi samo određeni broj kardinala-izbornika. Može ih biti do 120, ali moraju biti mlađi od 80 godina, kako je 1970. odredio Pavao VI. Odijeljeni od vanjskoga svijeta, kardinali su oslobođeni bilo kakva utjecaja. Spomenimo da su nekoć vladari Austrije, Francuske i Njemačke imali pravo veta na izbor nepoželjnoga kardinala. Tako je 1903. Austrija uložila veto da izabrani kardinal Mariano Rampolla postane papa. Tada je izabran Josip Sarto, koji je uzeo ime Pio X. On je odmah 1904. dokinuo pravo veta koje su imale navedene zemlje.
Konačno, uz razmišljanje i molitvu, po četiri puta dnevno kardinali biraju novoga papu. Kad se ustanovi da glasovanje nije donijelo pozitivan rezultat, glasački listići se spaljuju. Stoga se iz dimnjaka, koji se vidi s Trga sv. Petra, pojavljuje crni dim. Kad jedan od kardinala dobije dvotrećinsku većinu, i prihvati izbor, pojavi se konačno bijeli dim.
Glasovanje se odvija na listićima koji se skupljaju u posebne urne. Nakon prebrojavanja i provjeravanja broja glasova, listići se spaljuju, bilo da je riječ o neuspješnom ili uspješnom krugu. Zanimljivo je da se Tiskovni ured Svete Stolice donio detaljan opis peći za spaljivanje listića. Peć je visoka oko jedan metar, široka 45 cm, ima dva otvora – jedan za usisavanje zraka, drugi za spaljivanje listića. Spaljeni listići daju sami po sebi crni dim, a bijeli se dobije – kad je papa izabran – dodavanjem mokre slame. No, da ne bi bilo zabune, na ovim je konklavama peć povezana s posebnim uređajem koji pojačava i crni i bijeli dim. Također je na krov Sikstinske kapele u tu svrhu montiran i poseban dimnjak.
Švicarska garda
Švicarska je grada, kao dio vojske Vatikana, izvan švicarske vladavine. Ona je mala vojska odgovorna za sigurnost Vatikana, kontrolu ulaska i izlaska te za sigurnost samog pape. Kroz povijest su se, od 15. do 19. stoljeća, Švicarci borili u sastavu brojnih europskih vojski. To je bila jedna vrsta plaćene vojske koja se ugovorno obvezala na raspolaganje različitim stranim snagama. Tako je 1505. godine papa Julije II. zatražio od švicarske federalne vlasti da mu dodijeli postrojbu od dvije stotine švicarskih plaćenika. 
U rujnu iste godine prvi je odred od 150 vojnika krenuo u svoj pohod prema Rimu, pod zapovjedništvom Kaspara von Silenena. U Vatikan su stigli 21. siječnja 1506. godine i stavili se na raspolaganje papi. Taj se datum i danas obilježava kao dan osnivanja Švicarske garde.
Danas se Švicarska garda ne smatra klasičnom vojskom i broji nekoliko stotina pripadnika. Iako su gardisti obučeni i opremljeni za korištenje modernog naoružanja i taktike, moraju proći i obuku za rukovanje mačevima i drugim zastarjelim naoružanjem.
Kandidati koji ispunjavaju osnovne zadane uvjete prijavljuju se za službu. Ako budu primljeni, 6. svibnja daju svečanu prisegu. Tom prilikom kapelan garde svakom novaku ponaosob naglas čita tekst prisege. Novak prilazi zastavi garde i uzima je u lijevu ruku. Desnu ruku diže u zrak s tri podignuta prsta, gesta koja simbolizira Sveto Trojstvo.
Služba traje od dvije do 25 godina. Službena odora je renesansnog izgleda, u plavoj, crvenoj, narančastoj i žutoj boji. Pogrešno je mišljenje da je odoru kreirao Michelangelo. U stvari, zapovjednik garde Jules Repond načinio je tu odoru 1914. godine, inspiriran djelima slikara Raphaela. Radna je uniforma, za razliku od službene, funkcionalnija i sastoji se od plavog kombinezona i crne berete.
Nakon 13. svibnja 1981. godine i pokušaja ubojstva pape Ivana Pavla II., učinjeni su veći napori u organizaciji funkcioniranja Švicarske garde i njezinoj ulozi. To je uključivalo dodatnu obuku za borbu prsa o prsa te za korištenje suvremenog ručnog naoružanja.
Vatikanski muzeji
To je sustav više muzejskih prostora koji prikazuje djela široke kolekcije umjetnina rimokatoličke Crkve. Muzeji su osnovani u 16. stoljeću nalogom pape Julija II.
Muzej Pio Clementino: To je prvi muzej koji je utemeljio papa Klement XIV. 1771. godine. Sadrži izvorna djela renesanse i antike. 
Sadržaj je muzeja obogaćen za Klementova nasljenika pape Pia VI. Danas se u njemu nalaze umjetnička djela grčke i rimske umjetnosti.
Muzej Chiaramonti: Ovaj je muzej dobio ime po papi Piu VII. Chiaramontiju, koji ga je utemeljio početkom 19. stoljeća. Kolekcija sadrži većinom rimske kipove. Galerija Lapidaria je dio Muzeja Chiaramonti, a sadrži više od tri tisuće kamenih pločica i natpisa, što predstavlja najveću svjetsku zbirku takve vrste.
Vatikanska knjižnica
Knjižnica je smještena u gradu Vatikanu. To je jedna od najstarijih knjižnica na svijetu s najznačajnijom zbirkom povijesnih tekstova. Kada je njezin prvi knjižničar, Bartolomeo Platina 1481. godine napravio popis knjiga, brojka se popela do 3500 knjiga, čineći je najvećom u zapadnom svijetu. O vrijednosti knjižnog blaga govori činjenica kako su knjige, izložene na policama, bile privezane lancima.
