Lisinski je rođen u Zagrebu 1819. godine. Zanimljivo je da zvučno ime pod kojim ga svi poznajemo nije bilo njegovo pravo ime već je rođen kao Ignac Fuchs. Godine 1850. Hrvatska mu je Vlada odobrila promjenu imena i prezimena te se otada do smrti 1854. godine službeno zove Vatroslav Lisinski. Tijekom svog kratkog života Lisinski se zalagao za ideale Hrvatskog narodnog preporoda. Ilirski preporod obilježio je razdoblje u hrvatskoj povijesti od 1835. do 1850. godine, no njegovi su glavni ciljevi s aspekta glazbene umjetnosti ostvareni tek u 20. stoljeću, u razdoblju između dva svjetska rata. Lisinski je uistinu bio jedan od heroja Ilirskog pokreta, no pred kraj života njegove su zasluge zaboravljene te je čak stekao i neprijatelje i postao žrtvom raznih intriga.
Lisinski i Ilirci
Utjecaj Ilirskog pokreta može se osjetiti i na području glazbe i kazališta. Prvi je skladatelj u duhu Ilirskog pokreta bio Ferdo Livadić (1799-1878), koji je uz pomoć Ljudevita Gaja, osvojio srca hrvatskog naroda poznatom budnicom “Još Hrvatska nij' propala”, skladanom 1833. godine.
U to je vrijeme bilo važno da glazba bude nacionalno orijentirana, a skladatelji su bogate izvore nalazili u folklornoj glazbi hrvatskog naroda. 
Godine 1840. osnovano je Prvo ilirsko glazbeno društvo, kojemu je bio cilj narodno blago iskoristiti sa znanstvenog stajališta. Autor ove ideje bio je Albert Štriga, koji je svoj život podredio idealima Ilirskog pokreta. Zahvaljujući zalaganju upravo ovog čovjeka, iz anonimnosti je izronio mladi Vatroslav Lisinski.
Uz pomoć prijatelja
Uočivši izuzetan talent Lisinskog, Štriga ga je angažirao za izrade aranžmana popularnih skladbi za zbor, uz pratnju malog instrumentalnog sastava. Nedugo kasnije, Lisinski je počeo skladati svoje vlastite skladbe i ubrzo je postao poznati skladatelj diljem Hrvatske. Svoj je narod osvojio budnicom “Prosto zrakom ptica leti” na tekst Dimitrija Demetra.
Još jednom na nagovor Alberta Štrige, Lisinski je prionuo na vrlo zahtjevan zadatak – pisanje opere. Prva hrvatska opera – Ljubav i zloba – premijerno je izvedena 28. ožujka 1846. godine. Svaka bi izvedba dupkom punila dvorane te već nakon nekoliko predstava postalo jasno da je narod s velikim oduševljenjem dočekao prvu hrvatsku operu.
Ljubav i zloba
Kao što je već spomenuto, Štriga je Lisinskome došao s idejom da napiše prvu hrvatsku operu 1843. godine. To je bilo prije njegova odlaska u Prag na školovanje, iako ne na Glazbenom konzervatoriju u statusu redovitog studenta, te je stoga njegovo glazbeno obrazovanje bilo na razini onoga što je naučio od svog mentora u Hrvatskoj – Wisner-Morgensterna. Nakon što je dobio libreto Ljubav i zloba, čiji je autor bio janko Car, Lisinski je prionuo na posao skladanja uz pomoć svog mentora. Tijekom skladanja Lisinski je primijetio neke propuste u libretu te je reviziju teksta napravio Demetar koji mu je poboljšao kvalitetu, ali je s druge strane taj zahvat iziskivao dodatne napore skladatelja jer su novosti u libretu zahtijevale ponovnu adaptaciju glazbe. Napokon, nakon dugotrajnog i mukotrpnog rada na prvoj hrvatskoj operi, Ljubav i zloba je prvi put izvedena 28. ožujka 1846. godine. Opera se sastoji od dva čina, a u njoj se mogu primijetiti njemački i talijanski utjecaji. U tom su djelu spojeni elementi opernog romantizma i folklorne glazbe sjeverne Hrvatske. Ljubav i zloba nije bila samo prva hrvatska opera već i prva opera Južnih Slavena.
Praško razdoblje
Svjestan manjka adekvatnog glazbenog obrazovanja u Hrvatskoj, Štriga je učinio sve kako bi Lisinskom omogućio financijsku pomoć za odlazak na glazbeni studij u Prag. Zahvaljujući financijskoj potpori nekolicine zagrebačkih rodoljuba, i Štrige samoga, Lisinski se otputio u Prag kako bi se pokušao upisati na Glazbeni konzervatorij. U Prag je stigao u listopadu 1847. godine.
Nažalost Lisinskome nije bio dopušten upis na Glazbeni konzervatorij jer je već bio prekoračio propisanu dob. Jednake je “sreće” bio i pokušavši se upisati u školu orgulja, te stoga nije imao drugog izbora no ostati u Pragu i uzimati privatne satove glazbe. 
Lisinski se još jednom pokušao upisati na Konzervatorij kao redoviti student 1850. godine. Ovaj je put imao i podršku samog hrvatskog bana Josipa Jelačića. No, čak niti uz takvu preporuku Lisinskomu ponovno nije omogućen upis na Konzervatorij.
Porin
Tijekom boravka u Pragu Lisinski je već radio na skicama svoje sljedeće opere Porin, koja je ujedno postala i druga hrvatska opera. Porin je vještije napisan, a dovršen je 1851. godine. Sadržaj libreta ove opere može se usporediti s tadašnjim aktualnim zbivanjima na tlu Hrvatske. Naime, zbivanje radnje postavljeno je u 9. stoljeće kada su Hrvati nastojali osloboditi se franačke vlasti. Glazba opere objedinjuje u sebi elemente češkog i hrvatskog folklora i kao takva zaokružuje prvu fazu u potrazi za nacionalističkim glazbenim izričajem. Uvertira ove opere je vrlo poznata i često se izvodi sama za sebe. Porin je vjerojatno najbolje djelo Vatroslava Lisinskog. Iako cilj nije bio u potpunosti ostvaren, Lisinski je barem postavio snažne temelje ovoj novoj nacionalnoj orijentaciji u hrvatskoj glazbi. Nažalost, Lisinski nije doživio praizvedbu svoje druge opere. Porin je premijerno izveden 1897. godine, dugo nakon njegove smrti zapravo duže od čitavog njegova životnog vijeka.
Posljednje godine
Vrativši se u domovinu, preuzeo je neke važne funkcije. Godine 1851. imenovan je članom odbora Društva prijatelja glazbe Hrvatske i Slavonije, kao i nadzornikom školskih učionica glazbene škole.
Hrvatski narod još nije bio spreman za nove glazbene oblike kao što su posve instrumentalne skladbe. Bili su naviknuti na vokalnu glazbu, osobito onu pisanu na tekstove s rodoljubnim sadržajem. Stoga je hrvatska publika loše prihvatila Lisinskog kad se iz Praga vratio s novim saznanjima i zrelijim idejama.
Nerazumijevanje njegove glazbe bio je samo prvi korak za kojim je uslijedio niz razočaranja u posljednjim godinama života. Oduzet mu je posao dirigenta orkestra, a sam je dao otkaz u glazbenoj školi. Iako se silno trudio pronaći posao, nije uspio. Osim loše financijske situacije, nije ga služilo ni zdravlje. Ubrzo je podlegao neizlječivoj vodenoj bolesti i preminuo 31. svibnja 1854. godine. Njegova je smrt značila veliki gubitak na Ilirski pokret, što se moglo vidjeti i prema napisima u listu “Neven” gdje je pisalo: “S njim možemo pokopati i naše nade i želje za preporodom nacionalne glazbe u duhu folklorne glazbe”. Nakon njegove smrti, njegova se glazba nije mnogo izvodila tijekom druge polovice 19. stoljeća. Ta se situacija promijenila 1893. godine kad se pjevačko društvo “Kolo” prihvatilo rada na opusu od 120 kompozicija Vatroslava Lisinskog.
Članak je izvorno objavljen u 71. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
