I u tom digitalnom virtualnom svijetu djeca i mladi mogu vrlo lako biti izloženi povredama i kršenju svojih prava, primjerice prava na privatnost ili prava na zaštitu od potencijalno štetnih informacija i sadržaja. Naime, zbog novih digitalnih medija svakodnevno nasilje među djecom širi se i na virtualni prostor, pa govorimo o virtualnom ili elektroničkom nasilju, koje je poznato i kao cyberbullying, a razlikuje se od klasičnog nasilja. Elektroničko nasilje može se definirati kao namjerno i opetovano nasilno postupanje usmjereno prema djetetu preko računala, mobilnih uređaja i drugih informacijskih i komunikacijskih medija.
Vesna Bilić (2018) ističe da se klasično vršnjačko nasilje najčešće događa tijekom boravka u školi, na putu prema kući ili u dvorištu, a žrtva je dostupna samo u ograničenom prostornom i vremenskom okviru u kojem se kreće. Nives Strabić i Ana Tokić Milaković (2016) navode da je zbog toga često moguće na jednostavan način saznati identitet počinitelja, a žrtvi pružiti pomoć i zaštitu. Međutim, za razliku od tradicionalnog oblika nasilja “licem u lice”, počinitelji elektroničkog nasilja često mogu ostati anonimni zbog mogućnosti skrivanja identiteta ili predstavljanja lažnim imenom. “Isto tako, počinitelj može širenjem nasilja preko elektroničkih medija dobiti potporu grupe. Iza skrivenih se identiteta pak mogu naći različite osobe, fizički jake ili slabe, muške ili ženske, poznate ili nepoznate i mlađe ili starije. Drugim riječima, za razliku od klasičnog nasilja, ovdje zlostavljač može biti bilo tko, bez obzira na to je li veći, jači, viši, stariji ili na bilo koji način fizički nadmoćniji od žrtve. Međutim, većina žrtava često zna, ili barem pretpostavlja, tko je počinitelj, jer se najčešće radi o nekome iz njihova socijalnog kruga. Nadalje, anonimnost počiniteljima nasilja često daje lažan osjećaj sigurnosti, hrabrosti, nepobjedivosti i moći, odnosno osjećaj da mogu nekažnjeno kršiti društvene norme i ograničenja, što dodatno povećava vjerojatnost za nastavak takvog ponašanja te nemogućnost reagiranja.” (Šare, 2020).
RADNI ZADATAK
Radionica je primjerena za djecu od 8 do 18 godina
Objasnite djetetu da u slučaju da je doživjelo, ili da ikad doživi, elektroničko nasilje nije krivo ako je žrtva, te da mu zbog toga nećete zabraniti korištenje računala ili pametnog telefona niti mu ih oduzeti. Upozorite ga na to da ne odgovara na nasilne poruke i pokažite mu kako blokirati ili sakriti takve poruke i sadržaje.
Isto tako, poučite djecu da se ne smiju osvećivati, odnosno nasiljem reagirati na nasilje, a svakako ih potaknite da – po mogućnosti zajedno s vama – sačuvaju poruke koje svjedoče o elektroničkom nasilju, te da ne izbrišu poruke i sadržaje koji su ih povrijedili, nego da ih spreme u datoteke, naprave snimku zaslona ili ih otisnu, te da ih čuvaju kao potencijalne dokaze koje onda možete pokazati stručnim suradnicima i nastavnicima u školi ili pak policiji. Uz pomoć njih otkrit će se identitet počinitelja nasilja, moći će se kontaktirati njegove roditelje (ako je riječ o međuvršnjačkom nasilju) i spriječiti daljnje nasilje, ili u dogovoru s policijom možete podići tužbu ako je riječ o težem prijestupu poznate ili nepoznate osobe.
U svemu tome nužno je sačuvati primjerak nasilnih poruka kao dokaz i ne poticati dijete da ih izbriše, nego te podatke sačuvati u mobitelu ili negdje drugdje zabilježiti podatke o datumu, vremenu i sadržaju poruke ili poziva.
Tekst je u potpunosti prenesen s mrežnih stranica Medijska pismenost – abeceda za 21. stoljeće.
