Tjelesno zdravlje najčešće je pokretač cjelokupnog zdravlja djeteta. Problematika suvremenog društva je u nedostatku vremena i preopterećenost aktivnostima i školskim programima. Često su djeca i u slobodno vrijeme zakinuta za igru i pokret jer osim domaćih zadaća, postali su žrtva suvremene tehnologije i virtualnog svijeta koji ih zanese pa sate provedu mirujući pred ekranom. Takav način života usporava i fizički i mentalni razvoj djeteta.
Tjelesna aktivnost djece jedan je od najznačajnijih poticaja rasta i razvoja. Redovito vježbanje utječe na pravilnije držanje tijela, manje pretilosti, potiče učenike na aktivno bavljenje sportom i smanjuje agresivnost. Vježbanje potiče lučenje proteina neutrofina koji izravno djeluje na mozak te omogućuje lakše pamćenje. Osim toga luči se i endofrin, hormon sreće pa se postiže emocionalni napredak, a sve to pokreće i socijalni napredak djeteta.
Brojne su mogućnosti koje učitelji mogu realizirati u školi: kvalitetni sati TZK, jutarnje vježbanje i rekreativne stanke, planirani veliki odmori, korelacijom sadržaja TZK s ostalim predmetima, na razrednim proslavama. Važno je sate TZK odrađivati redovito i pomno programirati nastavu tako da sadržaji zadovoljavaju potrebe djeteta.
Svaki dan se može započeti s jutarnjim vježbanjem u učionici uz motoričke priče koje se mogu povezati s gradivom drugih predmeta tako da istovremeno ponavljamo gradivo i vježbamo. U takve motoričke priče možemo integrirati sadržaje lektire, zbivanja u prirodi, ponašanja u prometu i sl.
Rekretavine stanke su neophodne na svakom satu, naročito u 1. i 2. razredu. One traju najviše pet minuta, ali imaju izuzetan učinak na pažnju i koncentraciju učenika. Prikladne aktivnosti su različite kratke energetske igre, glazbena stolica, vježbe u parovima ili s tenis lopticom za korekciju držanja kralježnice i za stopala, istezanje ili opuštanje uz glazbu, vježbe iz programa Brain Gym i sl. Energetske igre su naročito efikasne jer podižu raspoloženje i stvaraju pozitivnu energiju za rad.
Veliki odmori od 10 ili 15 minuta mogu biti kvalitetno iskorišteni za igru ako učitelji preuzmu inicijativu i ponude učenicima prikladne sadržaje. Ovisno o prostoru u kojem se djece igraju može im se ponuditi obruče, vijače, gumu za preskakanje koja je nepravedno nestala iz upotrebe. Djeca mogu igrati stolni tenis na školskim stolovima, a u školskom dvorištu hvatalice, lanca probijanca, mačke i miša, u podrumu dama, potezanje konopca i drugo.
Učenje igrom se može organizirati na satima učenja ili ponavljanja gradiva obrazovnih predmeta. Bacanje i hvatanje lopte se može koristiti kod uvježbavanja tablice množenja i dijeljenja, kod memoriranja raznih pojmova kada onaj koji zadaje zadatak baca loptu, a učenik koji hvata daje odgovor. U prvom razredu učimo zbrajati i oduzimati pomoću brojevne crte. Za tu prigodu se može izraditi jedna velika brojevna crta koja se zalijepi na pod. Učenici skaču po brojevnoj crti i s veseljem rješavaju zadatke. U igri se mogu uvježbavati i nazivi geometrijskih tijela, tako da učenici u krugu predaju tijela iz ruke u ruku u ritmu glazbe, a kada se zaustavi glazba oni imenuju geometrijsko tijelo koje im se nalazi u ruci. Sat vježbanja može se organizirati i u štafetnim igrama. Učenici svakog reda štafetno odlaze na ploču riješiti zadatak, a pobjeđuje najbrža i najtočnija skupina.
Većini učenika TZK je najdraži predmet. Osluškujući njihove želje i potrebe trebaju se mijenjati tradicionalni načini poučavanja jer se djeca obrazuju djecu za budućnost. Ne trebaju biti obrazovani ljudi s enciklopedijskim znanjem, a nezadovoljni i lošega zdravlja. Cilj ovakvog poučavanju je povezati vježbanje i igru sa svim ostalim nastavnim predmetima te ih što više integrirati u nastavni dan kako bi se svakodnevno podmirile biopsihosocijalne potrebe djece za kretanjem. Ovakvim pristupom može se dovesti do promjene odnosa učenika prema školi općenito jer često se čuje da djeca ne voli ići u školu, ali vrlo rijetko čujemo da netko od učenika ne voli TZK.
