Vikinzi

Glavni je razlog tog vikinskog širenja vjerojatno bila prenapučenost, i možda su oni u nove zemlje došli najprije s trgovačkim nakanama. Uskoro su, međutim, otkrili da tu novu zemlju mogu osvojiti te se na njoj naseliti.

Prisiljeni na emigraciju, Vikinzi su najprije potražili netaknuta područja. Tako su 974. stigli na Island, na kojem je dotad živjela tek šačica irskih redovnika. Nakon toga je otok doživio procvat; na njemu je osnovana zajednica s vlastitom skupštinom zvanom Thing, a u srednjem se vijeku razvila čak i sjajna povijesna književnost, opredmećena u sagama, spjevovima o vikinškim podvizima.

Godine 981. slavni je vikinški vođa Erik Crveni otkrio Grenland i na njemu osnovao koloniju koja se održala sve do 15. stoljeća. Čini se, osim toga, da su Vikinzi prešli i Atlantski ocean te se neko vrijeme zadržali na Newfoundlandu, što znači da su Kristofora Kolumba pretekli za nekoliko stoljeća. Međutim, njihovo je otkriće ostalo nepoznato pa nije izazvalo nikakve posljedice.

Vikinzi su se širili u tri glavna pravca. Preko Atlantika su prelazili uglavnom Norvežani. Oni su, osim toga, zaposjeli Farske otoke, Shetlande i Orkneye, baš kao i Hebride i otok Man na sjeverozapadu Engleske. Norveški su Vikinzi osnovali gradove Dublin, Wexford i Limerick na obali Irske.

Danski su Normani, međutim, prešli preko Sjevernoga mora i napali istočnu obalu Velike Britanije, a krenuli su i u najezdu na sjevernu i zapadnu Europu. Svojim su drakarima, slijedeći riječno tokove Humbera, Temze, Rajne i Seine prodirali duboko u kopno. Na kraju su prošli i kroz Gibraltar i uplovili u Sredozemno more.

Trećim su putem krenuli švedski Vikinzi, takozvani Varjazi, koji su zaplovili velikim rijekama današnje Rusije i tako stigli do Konstantinopola, pa čak i samog Bagdada.

Vikinzi su bili utoliko strašniji što su dolazili preko vode, elementa u kojem su se osjećali kao kod kuće, nasuprot drugim europskim pomorcima koji bi se rijetko kada odvažili otisnuti dalje od poznate im obale. Oni su naizgled lako prevaljivali goleme udaljenosti te stizali naglo i neočekivano, izazivajući tako još veći strah među zatečenim stanovništvom.

Vikinzi su bili divlji ratnici, na glasu zbog pomame u koju bi upadali u bojnome žaru, a usto su bili i pogani. Zbog toga nisu nimalo uvažavali crkve i samostane koji su ih zanimali samo zbog svog bogatstva. Tako su, primjerice, u Britaniji najprije stradale vjerske zajednice u Lindisfarneu i Ioni.

Vikinška je najezda na Europu doživjela vrhunac u 9. stoljeću. Kako se poklopila s invazijom Avara i Arapa, na trenutak je bio ugrožen i sam opstanak kršćanske civilizacije. Zbog toga što su se Vikinzi slobodno kretali rijekama, jedva da se igdje u Europi živjelo sigurno. Tako su se, primjerice, 840. Vikinzi pojavili na ušću Seine, gdje su poharali Nantes, Paris, Orleans i mnoge druge gradove.

Ti su se pljačkaši vraćali svake godine, no onda su počeli i zaposjedati priobalne otoke, koji su im trebali poslužiti kao baza za pljačkaške pohode. Najveći od tih otoka bila je, dakako, Britanija. Na nju su nakon 851. godine učestali napadi, postajući sve žešćima. Nekako u isto doba (oko 860. godine) Varjazi su osnovali Novgorod i zaplovili ruskim rijekama sve do Crnoga mora, te iz njega krenuli u napad na Bizantsko carstvo. Malo kasnije, svoju su prijestolnicu preselili u Kijev, grad koji će poslije postati jezgrom prve ruske države.

Nakon što su se naselili, Vikinzi su se počeli miješati s porobljenim narodima, da bi se u njima napokon i sasvim utopili. To donekle čudi, jer su Vikinzi posjedovali vlastitu, vrlo izrazitu kulturu, odlikovali su se zavidnom umjetničkom vještinom, a bili su nadareni i u pravnom i u trgovačkom smislu. Povrh svega su razvili i vlastitu religiju s mnoštvom bogova, s vrhovnim bogom Odinom.

Ipak, nakon što bi se naselili i nagodili sa susjedima, Vikinzi bi se obično i pokrstili. U Britaniji, gdje ih je porazio kralj Alfred, ipak su se utvrdili na velikom području, da bi napokon sklopili mir i 878. prihvatili kršćanstvo. Godine 911. vikinški vođa Rollon, koji je blokirao Seinu, postao je vazalom Karla Glupog i stekao posjed nad zemljama koje tvore jezgru današnje Normandije. Sljedeće godine su Rollon i njegovi sljedbenici prešli na kršćanstvo. Onda je napokon i kijevski knez Vladimir sklopio bračni savez s bizantskom carskom obitelji i pokrstio se.

U to doba naseljeni Vikinzi više nisu bili Norvežani, Danci i Šveđani, već Englezi, Francuzi, Normani i Rusi. Zbog toga se vikinška kultura, unatoč tome što su se naselili na golemom području, održala samo u domovini i otočnim kolonijama.

Do 1000. godine glavni je iseljenički pritisak popustio, a Skandinavija se spremala uklopiti u kršćansku Europu. Ipak su skandinavske države ostale velesile, tako da su primjerice od 1013. do 1042. godine Engleskom vladali Danski kraljevi. Godine 1066. Harold III., norveški pretendent na englesku krunu pao je u boju na Stamfordskom mostu, ali je normanski potomak Vikinga, Vilim Osvajač, 19 dana kasnije potukao engleskoga kralja Harolda u boju kod Hastingsa i tako stupio na englesko prijestolje.