Bakterije
Dok neke bakterije uzrokuju bolesti, mnoge su i vrlo korisne. Pomažu u razgradnji i preradi uginulih organizama te razgrađuju celulozu u želucu krava, ovaca i koza. Upotrebljavaju se i u pročišćavanju kanalizacijskih voda, gdje razgrađuju organski otpad. Pomažu u proizvodnji vrtnog humusa, a upotrebljavaju se i u proizvodnji sireva, maslaca, octa i jogurta. Mali noduli (lat. nodulus, čvorić) na korijenju nekih leguminoza (biljke porodice mahunarki, Fabaceae npr. grašak i djetelina) sadrže bakterije koje im omogućuju “fiksiranje” atmosferskog, plinovitog dušika i njegovu preradu u oblik koji mogu upotrijebiti.
Bakterije mogu biti različitog oblika. Nama su najvažniji okrugli koki (coccus), štapićasti bacili (bacillus), vibrio zakrivljen poput zareza i zavojite spirile (spirillum). Stanični sadržaj bakterije okružuje proteinska zaštitna stijenka (zid). Za razliku od stanica viših biljaka, stanice bakterija ne sadrže specijalizirane strukturalne komponente. Umjesto u specijalno opremljenim dijelovima, sve metaboličke funkcije, kao što su disanje, fotosinteza i izlučivanje, odvijaju se u čitavoj stanici. Kod bakterija ne postoji ni jezgra kao dobro definirana struktura okružena vlastitom membranom.
Razmnožavanje
Bakterije se razmnožavaju na nekoliko načina. Pri najjednostavnijem dijeljenju ili cijepanju prvo se udvostruči nasljedni materijal – jedna jedina kružna molekula DNA. Kada se kopije DNA razdvoje, cijela se stanica podijeli u dvije identične stanice kćeri.
Oblikom razmnožavanja može se smatrati i “transformacija”. 
Bakterijska stanica se raspada i oslobađa svoj genetički materijal. Dio nasljednog materijala pokupe obližnje cjelovite stanice i tako steknu neke osobine uništene stanice.
Drugi oblik razmnožavanja, konjugacija, ima neke sličnosti sa spolnim razmnožavanjem. “Muška” stanica stvara cjevčicu kroz koju prenosi dio svog nasljednog materijala u “žensku” bakteriju, stvarajući tako novu stanicu s osobinama obaju roditelja. Nakon konjugacije obično slijedi jednostavna dioba.
Alge
Alge su jednostavne biljke vodenih ili vlažnih staništa. Nalazimo ih u lokvama, jezerima, potocima i oceanima te u vlažnim uvjetima na kopnu. Zajedno s malim životinjama čine plankton oceana i osnovni su izvor hrane za mnoge ribei druge morske životinje. Neke su alge građene od jedne jedine stanice promjera tek 0,01 mm, dok su druge velike i složene građe. Neke morske alge mogu doseći duljinu i od 100 metara.
Ta je raznolika skupina organizama podijeljena prema vrstama pigmenta (boje) koju sadrže i sastavu staničnog zida.
Postoji oko 20.000 vrsta algi koje se javljaju u gotovo svim staništima u koje može prodrijeti svjetlost. Neke vrste možemo naći u ledu, dok druge podnose vruće izvore (i do 170 °C). Naseljavaju slatke, bočate i slane vode, a nalazimo ih i u bazenima zasićenim solju.
Građa
Sve stanice algi imaju organele, nazvane plastidi, koje sadrže različite pigmente. Najvažniji pigment je svakako zeleni klorofil koji nalazimo u posebnim plastidima kloroplastima. Oblik i broj kloroplasta je različit. Jednostanična Chlorella ima jedan vrčasti, dok Spirogyra ima mnogo pločastih ili zvjezdastih kloroplasta. U različitim skupinama algi javljaju se različiti pigmenti u određenim kombinacijama. Boja koju algama daju različiti pigmenti jedna je od njihovih najuočljivijih značajki. Stoga su i klasificirane u široke skupine smeđih, zelenih, crvenih i zlatnosmeđih algi. Neke vrste ulaze u simbiozu s gljivama i tvore lišajeve.
Jednostanične alge, kao što je Chlorella, sastoje se od stanice s jezgrom koja sadrži genetički materijal (DNA) i kloroplasta koji sadrže klorofil. Osim stanične membrane, posjeduju i staničnu stijenku ili zid, a neke se mogu i pokretati s jednom ili više bičastih struktura.
Morske alge koje obrastaju obalna područja oceana, mnogostanične su, građene od mnogih niti udruženih u “taluse” raznolikih struktura i oblika.
Modrozelene alge
Modrozelene alge naziv su dobile zbog pigmenta fikocijana, koji kod većine vrsta djelomično prekriva zeleni klorofil. Iako građom najsličnije bakterijama (zbog čega ih nazivamo i cijanobakterije), stanice ovih algi obično su veće i složenije od bakterijskih i nikada nemaju bičeve. 
Često rastu u dugačkim nitima ili filamentima. Sunčevu energiju vežu procesom fotosinteze, tijekom čega se oslobađa kisik.
Kao ni bakterijske, ni stanice modrozelenih algi ne sadrže jezgru ni bilo kakve druge specijalizirane organele. Pošto nemaju kloroplaste, njihov klorofil je vezan uz membranske ploče zvane tilakoidi.
Pošto fotosintetiziraju, modrozelene alge ne proizvode enzime potrebne za razgradnju složenih organskih molekula, kao što to čine bakterije. Ipak, mnoge mogu rasti u uvjetima gdje svjetlost nije dovoljno jaka za fotosintezu. Tu preživljavaju apsorpcijom jednostavnih organskih tvari iz svog okoliša.
Neke vrste modrozelenih algi vrlo su važne za plodnost tla. Na rižinim poljima prinos ovisi o prisutnosti i broju ovih organizama.
Razmnožavanje
Alge se mogu razmnožavati na različite načine. Neke se šire vegetativno – dio tijela otkine se i fragmenti otplutaju. No uobičajeni načini razmnožavanja algi su i dioba i spolno razmnožavanje.
Jednostanične alge razmnožavaju se nespolno diobom sličnom onoj u bakterija. Nakon što se podijeli jezgra, cijela alga se jednostavno podijeli na dvije istovjetne stanice-kćeri.
Složenije alge razmnožavaju se i spolno i nespolno, kao i vegetativnom fragmentacijom. Način razmnožavanja vjerojatno određuju trenutni uvjeti u okolini.
Nespolno se razmnožavaju sporama koje nastaju iz čitavog sadržaja majčinske stanice. Neke od tih spora posjeduju bičeve, pa su pokretne i u tom ih slučaju nazivamo zoosporama.
Većina algi razmnožava se spolno. Konjugacija je slična onoj u bakterija. Kod evolucijski odvedenijih algi, kao što su morske alge roda Fucus, spolno razmnožavanje je složenije. Kod većine vrsta ovog roda muški i ženski spolni organi razvijaju se na različitim jedinkama, no ponekad ih možemo naći i na istoj biljci. Muški i ženski rasplodni organi sazrijevaju u proljeće. Kada ih prekrije nadolazeća plima, ispuštaju spolne stanice u vodu. Da bi se spojile s nepokretnom jajnom stanicom, muške gamete imaju bičeve za pokretanje. Jednom oplođena jajna stanica stvara stanični zid i kasnije klije da bi stvorila novu biljku.
Tekst je izvorno objavljen u 57. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
