Najčešće su vitezovi potjecali iz klase ratnika odnosno vojnika koja se oformila u vrijeme germanskih osvajanja. Germani su, naime, bili barbarsko pleme čije ime je vjerojatno keltskog porijekla. Od tog plemena potječu današnji Nijemci, Skandinavci i Englezi. Još u vrijeme Rimskog Carstva osvajaju područja današnje Europe i osnivaju svoje države. Najjača germanska država formirana je u 2. i 3. stoljeću na području današnje Njemačke. Riječ je o četiri velika germanska plemena Sasa, Franaka, Alemana i Tirinžana.
Vojnici su se okupljali oko vođe, čovjeka koji ih je vodio u borbene pohode te se tako formirala određena «družina». Članovi družine međusobno su bili povezani dijelom moralom i kodeksom časti, a dijelom materijalnom korišću. Zakletvom vjernosti obvezivali su se na međusobnu odanost i svi zajedno su sudjelovali u diobi ratnog plijena. Najveća čast bila je privilegija obrane svog vođe, tako da se čak smatralo sramotom nadživjeti ga na bojnom polju.
Postati vitez
Vitezovi su se u početku tražili među najboljim vojnicima, a status viteza mogao se dobiti tek kada bi kandidat prošao određenu naobrazbu. Ta vrst obrazovanja bila je zapravo trening kroz koji je budući vitez svladavao vještine kao što su jahanje te borba mačem, štapom i kopljem. Osim toga, od viteza su se zahtijevale i neke na prvi pogled ne tako ratničke vještine. Budući vitez morao je biti spretan u lovu i morao je usvojiti pravila ponašanja koja su od njega zahtijevali običaji i način života feudalnog svijeta. Za takvu vrst naobrazbe nisu postojale škole kakve poznajemo danas. Sin bilo koje pripadnika klase ratnika učio je uz svojeg oca ili pored velikaša koji mu je bio nadređen. Naravno, čast je bila tim veća što je viši bio položaj velikaša.
Svi su ratnici zapravo težili svoje sinove poslati na obuku vladaru na njegov dvor. Imati moćnog zaštitnika bila je jednako politička kao i ekonomska nužnost. Naime, potpuna viteška oprema onog vremena bila je jako skupa, pa je uvijek valjalo imati nekoga tko bi za nju mogao izdvojiti dovoljno novca. Cijena opreme ujedno je bila i razlogom što «obični ljudi» nisu mogli postati vitezovima.
Germanski su vojnici na početku svog osvajačkog pohoda bili tek polugoli ratnici, a s vremenom su – uspostavljanjem određenih običaja – postali vitezovi od glave do pete oklopljeni željezom. Oprema viteza podrazumijevala je konja, mač, koplje, štit i ostruge, šljem, oklop i ukrasni oklop za konja. Malo je koji ratnik mogao ponuditi takvu opremu nekom od svojih najčešće brojnih sinova. Stoga su svi ratnici svojim muškim potomcima tražili bogate kumove koji će mladom vitezu, kad jednom krene u potragu za slavom, moći pružiti dovoljno početnog sjaja da ga društvo zapazi.
Školovanje
Postajanje vitezom zapravo je proces koji je trajao od najranijeg djetinjstva. Do sedme godine otac je brigu o sinovima prepuštao ženama obitelji i kuće. U toj dobi mladići su počinjali pratiti oca u većini njegovih aktivnosti, osim kad se radilo o ratu, koji ga je obično odvodio daleko od njegova posjeda. Prateći oca u njegovim aktivnostima sinovi su malo-pomalo učili jahati, mačevati i osposobljavati se u vještinama lova odnosno u svemu onome što je iziskivalo kasnije viteštvo. Dječaci su, iako još nejaki, pomagali ocu pri oblačenju teške opreme i željeznog viteškog oklopa svaki put kada bi suveren zatražio od svog viteškog podanika da izvrši obavezu koju je na sebe preuzeo za posjed koji ima. Taj prvi dio praktičnog obrazovanja i obuke trajao je otprilike pet godina. 
Dvanaesta godina donosila je nove zahtjeve. Bilo je to doba kada je otac za svog sina treba potražiti bogatog zaštitnika. Najbogatiji grofovi i baruni obično su svoje sinove slali na obuku na kraljevski dvor. Svaki je viteški vođa tako bio zapravo okružen istinskom školom za vitezove iz koje je s vremenom novačio svoju vitešku svitu. Obuka je često bila vrlo okrutna.
Mladići su tijekom obuke imali status viteških naučnika. Ako su bili visoka roda, zvali su se damoiseau, a oni nižeg roda i bogatstva bili su varlet ili valet. Živjeli su u dvorcu svoga zaštitnika koji je na sebe preuzeo obvezu da ih uzdržava. Ponekad su bili smješteni vrlo daleko od svoje obitelji, pa se može reći da takav način školovanja pomalo podsjeća na obrazovanje u koledžima, danas popularno u nekim zapadnim zemljama. Zadaci mladog naučnika zadirali su u sve segmente feudalnog života. Mladić je bio sobar, konjušar, posluživao je kod stola, bio ispomoć u lovu i brinuo se o oružju svog gospodara.
Dužnosti
Dužnost viteškog pripravnika bila je da budi gospodara i pomaže mu oko njegove toalete. Nosio mu je vodu za pranje i umivanje, što nije bio nimalo lak zadatak jer je srednji vijek – koliko god iznenađujuće zvučalo – bio doba velike higijene. Pomogao mu je da se obuče, što također – s obzirom na sve slojeve odjeće i opreme koje je jedan vitez imao – nije bila mala stvar. S vremenom je taj posao postao časna služba kojoj su se nadale mnoge europske obitelji visokog roda.
Osim o gospodaru, mladi viteški pripravnik brinuo se i o njegovim konjima. Timario ih je, opremao te pokazivao i predstavljao drugim vitezovima i gospođama te kuće. Velika bi čast svakom pripravniku bila ukazana u trenu kad bi im njihovi zaštitnici konačno poklonili konja kao znak priznanja za postignuti uspjeh.
Za stolom svog gospodara mladić je posluživao hranu, što se nije smatralo služništvom već velikom čašću. Naime, i posluživanje je bio dio viteškog naukovanja. Kako su ovaj posao u početku obavljali samo sinovi plemićkih obitelji, tako je uskoro i ova služba postala oznakom statusa i prestiža.
Veliki dio slobodnog vremena vitezovi su provodili u lovu. Bila je to omiljena zabava privilegiranih slojeva feudalnog društva. Viteški pripravnik i tu je imao svoje zadatke. Pripremao je koplja kojima su se ubijale divlje životinje, brinuo o psima i sokolovima koji su bili glavni sudionici lova, te pratio svoga gospodara u njegovoj omiljenoj zabavi. Sve su ovo bile zapravo svjetovne vještine koje su od budućeg viteza zahtijevali feudalni običaji.
Pripravnik za ratnika
Međutim, savladavanjem svjetovnih vještina naučnik nije postajao vještim ratnikom, što je bio prvotni cilj njegova dolaska na plemićki dvor. Ratnička se obuka sastojala od tri različita oblika. Ponajprije, morao se brinuti o obrambenom i napadačkom oružju svog gospodara. Pazio je da oružje, oklop i žičane košulje ne nagrize hrđa te se brinuo o oštrini vrhova mača i koplja, držeći oružje uvijek spremno za ratnički sukob. Potom bi ga neki od starijih pripravnika polako uvodio u vještinu baratanja mačem, kopljem i štitom. Naposljetku je pratio svog gospodara u rat. Ipak, još uvijek nije sudjelovao u bitki. Nepisani zakon viteštva izričito mu je to zabranjivao. Nitko tko službeno nije proglašen vitezom nije se imao pravo boriti protiv drugog viteza. On se obično nalazio u pozadini bojišta, na raspolaganju svom gospodaru za bilo koju vrst ispomoći i ondje se brinuo o njegovu oružju i ratničkoj opremi. Još uvijek nije smio sam sudjelovati u bitkama.
Nakon dovoljno iskustva na bojnom polju, mladom je vitezu konačno bilo dopušteno uzeti mač i izravno sudjelovati u sukobima. No, čak ni tad nije smio nositi ostruge, simbol pravog viteza. U početku su mladići primali oružje s petnaestak godina, da bi se u 13. stoljeću ta granica pomakla na 21 godinu.
Konačno vitez!
Sam čin oviteženja bio je ritualnog karaktera i potječe iz germanskog običaja predaje oružja novom vitezu. Najznačajniji trenutak oviteženja bila je predaja mača i mamuza novom vitezu. U tijeku predaje, časnik koji je predavao nove atribute vitezu davao mu je i savjete o tome kako treba biti vjeran i neustrašiv, braniti Crkvu i slabije. To su bile glavne zadaće svakog viteza. S vremenom taj ritual biva popraćen novim ritualom, o čijem se smislu i danas još nagađa. Bio je to ritual pri kojem se viteza udara šakom o vrat. Vitez koji je primao viteške časti stajao je ili ponekad klečao, sklopljenih ruku, glave pognute pred vršiteljem obreda.
On bi novog viteza opasao opasačem koji je nosio mač i predao mu mamuze. Na korijen vrata zadao bi mu iz snage udarac šakom ili dlanom. Ovaj je udarac bio tako jak da se vitez sigurno čitav život sjećao prisege koju je položio prilikom čina, rituala oviteženja.
U činu oviteženja postojala su dva kršćanska elementa: posvećenje mača i njegovo polaganje na oltar. Iz tih simboličnih gesti vidljiva su dva temeljna utjecaja na viteštvo: ratnički i kršćanski.
Pravi vitez trebao je ujedinjavati i pomiriti ta dva ideala, a mačem se smio služiti samo da bi činio kršćanska djela.
U 12. stoljeću čin oviteženja podrazumijevao je četiri dijela: ispovijest i bdijenje nad oružjem, pričest, predaju oružja i udarac u vrat. Bdijenje uoči primanja viteških časti značilo je da se vitez ispovjedio, a zatim proveo noć u molitvi u crkvi ili kapeli. Na oltaru je bio izložen njegov budući mač. Bilo je to bdijenje nad oružjem. Ujutro bi se budući vitez pričestio, što je u vremenu rijetkih pričešćivanja bilo vrlo važno.
Potom bi se predstavio u raskošnoj opravi u počasnom dvorištu, na trgu ili na pragu prinčevske zgrade pred okupljenom publikom i pred vršiteljem ceremonije oviteženja. On bi mu oko struka opasao pojas koji je pridržavao oružje, zatim bi mu obuo mamuze koje su za one najbogatije bile izrađene od zlata. Pomoćnici ili drugi «kumovi» do kraja bi obukli novog viteza. Primajući viteško oružje on je polagao i zakletvu kojom je prisezao da će štititi slabe i siromašne, braniti pravdu, boriti se protiv zla i da mač neće koristiti u druge svrhe. Viteštvo je značilo privilegije i prava, ali i obveze i dužnosti.
Trenutak i mjesto oviteženja bili su propisani točno određenim ceremonijalom. U vrijeme mira bilo je to počasno dvorište dvora, trg ili prag prinčevske rezidencije. U nekim slučajevima čak je i sama crkva bila mjestom ceremonije oviteženja. U vrijeme rata mjesto oviteženja bilo je samo bojno polje. Ceremonija se tada svodila samo na predaju oružja i udarac u vrat, a bila je to zaslužena nagrada konjušarima za njihovo ponašanje u bitki. Vrijeme ceremonije u doba mira bilo je uglavnom određeno liturgijskim slavljima i obično se podudaralo s Božićem, Uskrsom, Duhovima ili Velikom Gospom.
Dužnosti viteza
Viteštvo je bilo stanje duha, a dužnosti vitezova bile su prije svega moralne prirode. Na dan svog oviteženja vitez bi se obvezivao da će poštovati viteški kôd odnosno moralne naputke. Bio je obavezan prisustvovati svakodnevnoj misi, uvijek spreman žrtvovati svoj život, štititi udovice i siročad, pokazivati stalnu poniznost, štititi dobra svojih podanika i uvijek pomagati potlačenima. Jedna od najvažnijih dužnosti viteza bila je odanost svom gospodaru i Crkvi.
Slučaj gubitka viteške časti bio je vrlo rijedak. Kad bi neki vitez izgubio svoj status, bile bi mu oduzete mamuze, slomljeno oružje i zauvijek zabranjen pristup nekom drugom viteškom redu.
Taj se postupak, baš kao i čin oviteženja, uvijek zbivao na javnom mjestu. Vitezu bi ondje oduzeli svu njegovu bojnu opremu i potom bi svo oružje i oprema bili bačeni pred njega i uništeni kako ne bi više bili upotrebljivi.
Danas viteštvo ima sasvim drugačije značenje, nego u vrijeme svoje najveće aktualnosti. Kao institucija zadržalo se u nekim državama, primjerice u Velikoj Britaniji i Francuskoj, gdje je i imalo svoju najjaču tradiciju, a s vremenom je gubilo ratnički značaj.
Danas se titula viteza dodjeljuje uglavnom ljudima zaslužnim za razvoj znanosti ili zbog osobitih humanitarnih doprinosa, općenito doprinosa civilizacijskim dostignućima ili kao nagrada za posebne zasluge u javnom i političkom životu.
Članak je izvorno objavljen u 53. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
