Progoni
Nekoliko je stvari od 13. stoljeća utjecalo na pojačanje progona vještica u Europi. Na prvome mjestu je iznenadna pojava različitih organiziranih heretičkih skupina, poput katara, albigenza, bogumila i dr. Suočeni s poplavom sekti, crkveni i državni organi tada dopuštaju da se u istražnim postupcima protiv heretika koristi mučenje kao redovno sredstvo istraživanja. Uvođenjem torture (lat. tortura, mučenje) zaoštrila se okrutnost sudskog postupka i otvorena je mogućnost da istražitelji od okrivljenih iznude nevjerojatna priznanja i potvrde svojih predodžbi.
Drugi, također vrlo važan razlog bio je tadašnji razvoj naučavanja o demonima unutar crkvene teologije. Veliki skolastici 12. i 13. st. produbili su shvaćanja sv. Augustina po kojima svako vračanje i čaranje predstavlja ugovor s vragom. Spajanje dviju predodžbi: o tome da vještice predstavljaju međunarodnu urotu i organiziranu sektu na čelu s vragom, kao i ideja da svaka vještica osobno sklapa ugovor s nečastivim i odriče se svoje vjere, dovelo je postupno do toga da vještice više nisu bile optuživane samo ako bi učinile neko potvrđeno zlodjelo (maleficij), već je svako čaranje moglo postati predmet optužbe. U to su vrlo često ubrajani i pripremanje ljekovitog bilja, različite tradicionalne metode liječenja, kao i mnoštvo preživjelih pretkršćanskih običaja.
Organiziraniji progoni čarobnjaka i vještica počinju sredinom 14. stoljeća u Francuskoj (do 1320. god. Inkvizicijski procesi protiv čarobnjaka vrlo su rijetki), no pravim razodbljem progona može se označiti vrijeme od sredine 15. Do sredine 18. stoljeća. Sredinom 15. stoljeća progoni se javljaju u alpskim područjima Švicarske, Francuske i Italije. Iz ovih se područja progoni ubrzo šire i u ostale dijelove navedenih zemalja, odakle se ubrzo proširuju i dalje, u Španjolsku, Englesku, Belgiju i druge zemlje. U većini zapadnih zemalja progoni slabe već tijekom 17. st. no u isto vrijeme tek postižu svoj najveći intenzitet na rubnim područjima, poput Švedske ili Hrvatske. Intenzitetu i strogosti progona doprinose i brojna pisana djela o vješticama koja se u to vrijeme objavljuju. Zasigurno najpoznatiji inkvizitorski priručnik za sudbeni progon vještica, koji je izdala Katolička crkva, jest “Vještičji malj” (Malleus maleficarum, 1484.) dvojice dominikanaca, Heinricha Kramera i Jamesa Sprengera, koje je doživjelo čak 29 izdanja i bilo u uporabi gotovo tri stoljeća. U tom se djelu iznose detaljni podaci o vješticama, kao i upute za njihovo otkrivanje. Ova i njoj slične knjige dugo su vremena predstavljale teoretsku osnovu i praktičnu uputu progoniteljima vještica, doprinoseći stanju masovne histerije koja je bila zahvatila Europu tijekom nekoliko stoljeća. U ovim je progonima stradao velik broj ljudi, i ako se teoretski smatralo da se čarobnjaštvom mogu jednako baviti muškarci i žene, sačuvani dokumenti pokazuju da su žrtve progona uglavnom bile žene, i to iz siromašnijih slojeva.
Službena slika vještice
Zločin za koji su vještice bile optuživane tijekom velikih progona (koji se još nazivaju i „Lov na vještice“) odnosio se uglavnom na njihov odnos s vragom, kao i njihovo sudjelovanje u međunarodnoj zavjeri protiv ljudskog roda. Smatralo se da se vještice redovito okupljaju na vještičjim skupovima, na koje dolaze leteći na štapu, metli ili nekoj životinji (jarcu, ovnu). Prije leta vještice se mažu posebnom mašću i izgovaraju posebne riječi. Skupovi ili sabati redovito se održavaju na planinama ili raskrižjima putova. Sabatu predsjeda demon, kojemu vještice iskazuju počast, nakon čega započinje gozba u koju je uključeno hranjenje, pijenje i razuzdane orgije. Na kraju svakoga sastanka okupljeni primaju od demona upute kako će uz pomoć čarobnjačkog umijeća činiti ljudima štetu, oštećujući im zdravlje, uništavajući im stoku ili izazivajući vremenske nepogode poput tuče, poplave ili suše. Sastanak uvijek završava prije zore, a vještice se razilaze svojim kućama.
U konačnoj slici koja je o vješticama stvorena tijekom vremena progona, pomiješani su, uz tehnološke konstrukcije onog vremena, i mnogi elementi narodnih vjerovanja znatno stariji od samih progona.
Vještica u narodnom vjerovanju
Velik dio elemenata u slici vještice očito su konstrukcije nastale tijekom progona heretičkih sekti od strane Katoličke crkve, kao i rezultat teološkog razmišljanja o ulozi demona u ljudskom životu. Posve je uobičajen bio slučaj da okrivljenik do samog suđenja ne zna koji ga je demon navodno zaposjeo. No, u čitavoj priči o vješticama postoje elementi koji ukazuju na postojanje pretkršćanske tradicije sačuvane među seoskim stanovništvom, pogotovo u zabačenijim predjelima., sve do našeg vremena. Tako je, na primjer, tijekom 16. stoljeća već uobičajena slika o vještici koja noću prevaljuje velike udaljenosti leteći na nekom predmetu ili životinji.
Etnološka istraživanja pokazuju da su se mnoge tradicijske vještine koje se tiču liječenja, gatanja i čaranja ne samo koristile tijekom proteklih stoljeća već da su usprkos progonima i zabranama sačuvana do danas. Mnoge od optužbi za koje su navodne vještice bile sumnjičene nisu bile samo izmišljotine, već su na iskrivljen način odražavale stvarno djelovanje seoskih žena upućenih u tradicijske metode liječenja.
Tradicijska vjerovanja većine slavenskih naroda također poznaju zlobna ženska stvorenja koja na razne načine prijete svojoj okolini. Jedno od tih je vjerovanje u moru, biće koje noću napada spavača i guši ga ne dajući mu da se probudi. Mora se povezuje s vješticom kroz vjerovanje da je djevojka obdarena zlom moći mora sve dok se ne uda, a tada postaje vještica. U prepletanju motiva koji povezuju moru i njoj slična bića s vješticom otkrivamo mnoge elemente koji podsjećaju na priče o grčkim empusama i latinskim strigama. Mora ili vještica može mijenjati oblik, pretvara se u ovcu, kravu ili kakvu drugu životinju. Ona se može provlačiti kroz najmanje otvore, pa tako često ulazi u kuće kroz ključanicu. Gotovo uvijek napada djecu u kolijevci. U nekim krajevima vjerovalo se da je iznenadna smrt djeteta ili novorođenčeta posljedica vještičjeg čaranja. Ovakva su se vjerovanja u mnogim područjima srednje i istočne Europe zadržala sve do našeg vremena. Imajući u vidu bogatstvo narodnih predaja o zlokobnim bićima, djelomično možemo razumjeti strah koji su vještice u određenom razdoblju povijesti pobuđivale, tim više što su vjerovanje u njihovu moć dijelili i obrazovani slojevi društva, koji su svojim tumačenjima često potpirivali masovnu histeriju.
Vještice danas
Vještice su danas uglavnom svedene na likove za zastrašivanje vrlo male djece ili pak na simpatične lutkice koje jašu na metlama. Ipak, zanimanje za okultno i tajanstveno od sredine 20. stoljeća ponovno je vještice i čarobnjake učinilo „popularnima“, što se može pratiti od znanstvenih radova do popularne kulture.
Vjerovanje u vještice dobilo je već početkom 20. stoljeća novu dimenziju kad su istraživački radovi pojedinih povjesničara u „vještičjem kultu“ pronašli ostatke starijih europskih religija. Tako danas u svijetu postoji čitav pokret modernih „vještica“ koje izgledom i nastupom znatno odudaraju od stereotipnih stravičnih slika o vješticama, no koje se same ipak smatraju nasljednicama prastarih kultova. Vještice su na neki način oživljene i u velikom broju filmova, među kojima je najpoznatiji serijal „Harry Potter“.
Papa Ivan Pavao II. Nedavno se javno, u ime Katoličke crkve, ispričao za sve progone i spaljivanja, te je javno osudio djelovanje španjolske inkvizicije, koja je tijekom „Lova na vještice“ skrivila smrt velikog broja žena diljem Europe.
Vjerovali u njih ili ne, vještice i njihove moći duboko su utkani u povijest, književnost, mitologiju i kulturu dijela čovječanstva.
Članak je izvorno objavljen u 59. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
