Ne možemo sa sigurnošću reći jesu li prvi ljudi živjeli u malim obiteljskim grupicama ili većim hordama, ali zato možemo biti prilično sigurni u to da je u njima postojala slična statusna hijerarhija.
Dokaze o suradnji među ljudima i zajedničkom djelovanju nalazimo već prilično davno, na mjestima gdje se izrađivalo kameno oružje. Kasnije nailazimo da prva staništa. Ona su bila dovoljno velika da prime više obitelji ili su pak skupljena u selišta. Takvo komunalno življenje i djelovanje predmnijeva i nekakvo skupno donošenje odluka. Razmjeri te suradnje vjerojatno su se razlikovali od mjesta do mjesta. Gdje se do hrane dolazilo lako, a krvoločnih je zvijeri bilo malo, ljudi su mogli živjeti u inokosnim obiteljima. Gdje je pak zbog okoliša život bio teži i opasniji, vjerojatno je dolazilo i do šire suradnje.
Plemenske zajednice
Slične pojave opažamo i među domorodačkim plemenskim narodima u bližoj prošlosti i danas. Čak i u samo jednom dijelu svijeta, primjerice u Sjevernoj Americi, opažamo čitav niz vrlo različitih shvaćanja vlasti, jer su je starosjedilačka indijanska plemena uredila na vrlo različite načine. Tako su, na primjer, Šošoni iz područja Velike zavale većinu godine živjeli kao samostalne obitelji, no kad bi se pojavilo mnogo zečeva, po nekoliko bi ih se znalo udružiti radi zajedničkog lova. Najstarijeg bi lovca priznali za Zečjeg poglavicu, pa bi on odredio lovno područje, odlučio gdje valja postaviti mreže, a on bi i dijelio lovinu. Budući da su samo u rijetkim zgodama iste obitelji godinama lovile zajedno, za pretpostaviti je da je Zečji poglavica svake godine bio netko drugi.
Isto bi se tako u mnogim drugim plemenima po nekoliko obitelji lovaca i sakupljača povremeno udruživalo radi nekog privremenog cilja, recimo zajedničkog prezimljavanja. 
Trajnije su se veze često uspostavljale preko rodbinskih linija, najviše bračnim vezama kroz više naraštaja. U takvim bi zajednicama svi priznavali istoga glavara, odabrana uglavnom zbog svoje vještine u lovu, organiziranju skupljanja hrane ili pak vještine u nagovaranju ljudi da krenu određenim putem. Među Eskimima takvoga nazivaju „Onaj koji zna najbolje“.
Međutim, vlast takvoga glavara je bila vrlo ograničena. U plemenu Serrano na jugu Kalifornije on nije čak ni sudac u sporovima. U takvim se slučajevima obično traži čovjek koji je u rodu s objema strankama. Autoritet tada potječe od činjenice da je riječ o čovjeku nezainteresiranom za ishod spora, ali zainteresiranom da se on riješi. Serrani, međutim, svom glavaru daju i izvjesnu vjersku vlast, pa on određuje vrijeme održavanja rituala i predvodi u njihovu izvođenju.
U skupinama povezanim rodbinskim vezama vlast teži tome da postane nasljedna. Nakon smrti glavara Serrana, vlast se prenosi na njegova najsposobnijeg sina. Ipak, ako pleme o svima njima ima slabo mišljenje, predat će vlast najdarovitijem od njegove braće, nakon čega se glavarstvo prenosi na njegovu lozu.
Nomadi i poljodjelci
Kad bi se nekoliko rodbinskih hordi povezalo u veću plemensku grupu pojavila bi se potreba za kompleksnijim oblikom vlasti. Primjer su nomadska plemena s američkih Velikih ravnica, primjerice Sijuksi (Sioux) i Komanči (Comanche). Poput mnogih drugih plemenskih skupina diljem svijeta i oni su prenijeli vlast na kolektivno tijelo plemenskih staraca. Njegovo bi vijećanje obično nadzirao jedan čovjek, kao svojevrsni izvjestitelj.
Neka plemena autohtonih Amerikanaca koja su razvila poljodjelsku, sjedilačku kulturu – primjerice Zuni na jugozapadu SAD-a ili Irokezi (Iroquois) iz unutrašnjosti države New York – zadržala su i dalje nomadske oblike vlasti, ali je u njima ojačao nasljedni element. Članove vijeća kod Zunija imenovali su svećenici, a svećenstvo se sasvim vezalo uz neke rodove. Irokeški sačemi (vrhovni vođe) bili su nasljedno vezani uz neke rodove, a postavljali su ih njihovi ženski članovi. 
Glavarica roda okupila bi radi izbora nasljednika sve žene iz svoje „duge kuće“, a onda zatražila i potvrdu drugih domaćinstava srodnih tom rodu. Ona je sačema mogla i lišiti vlasti, i to nakon tri upozorenja da se neprimjereno ponaša.
Prve civilizacije
U povijesnim tranzicijama prvih sjedilačkih civilizacija na Bliskom istoku vođe su počele sklapati saveze, i to već na plemenskoj razini, s profesionalnim svećenstvom tek u povoju, tako da je s vremenom njihov autoritet kao vođa dobio zaštitnički oklop podrške jednog ili više bogova. Ur-Nammu, jedan od najstarijih sumerskih kraljeva, svoj je zakonik započeo riječima „Voljom nane kralj Sumera i Akada“, to jest pozivom na jedno od sumerskih božanstava. Istu su misao znali predočiti i simbolički. Tako asirski reljefi često nad kraljem, primjerice u lovu ili ratu, prikazuju simbol nekog božanstva.
Nimalo ne iznenađuje da su drevni kraljevi svoju vlast povezivali i sa svojim podvizima. Tako je, primjerice, egipatski faraon prve dinastije, kojeg znamo pod imenom Škorpion, bio prikazan na glavi žezla kako otvara kanal za navodnjavanje. Mnogo su češći bili prikazi pobjede nad neprijateljem u boju, kao i dovođenja robova i talaca.
Grčka i Rim
Političke je sustave prema načinu upravljanja prvi kategorizirao grčki filozof Aristotel. Pošavši od grčkog iskustva, on je prepoznao četiri vrste sustava , a nazivi koje im je dao točno opisuju izvor vlasti u njima. U monarhiji (vladavini jednoga) sva je vlast u rukama jednoga čovjeka, poslije čije smrti se obično prenosi na njegova sina. Aristokracija (vladavina najboljih) daje vlast nasljednoj grupi najbogatijih i najmoćnijih građana. Oligarhija (vladavina nekolicine) znači vlast malobrojne skupine, čije se pravo na vlast obično određuje bogatstvom. Demokracija (vladavina naroda) znači vlast svih muških slobodnih građana koji odluke donose na masovnim sastancima.
Demokracije stare Grčke nisu se, međutim, ograničavale samo na donošenje odluka, nego su posegnule za još jednim načelom. Riječ je o tzv. izonomiji, tj. jednakosti pred zakonom. Nijedan građanin, čak ni u svojstvu državnog službenika, ne može se postaviti iznad zakona. Za njegova ga se djela može pozvati na odgovornost te kazniti, ako je postupao protivno zakonu.
Dok su Grci prepoznali različite vrste političke vlasti, Rimljani su razmišljali u drugim kategorijama. U njih je vlast bila razdijeljena između tri skupine građana. Rimski Senat bio je zakonodavno vijeće, a tvorili su ga najbogatiji građani i pripadnici nasljednoga plemstva. Iz njihovih su se redova birali i službenici rimske države, ljudi koji su predsjedali sjednicama Senata i sudova, te zapovijedali oružanim snagama.
Te su službenike birale skupštine svih građana. Govoreći o tom sustavu vladanja, Rimljani ga nisu nazivali ni oligarhijom ni monarhijom, već su se služili izrazom res publicae – javne stvari, javna pitanja – te su tako postavili ideju vlasti koja počiva na društvu kao cjelini. Dio tog sustava bili su zakoni. Poput Grka, i Rimljani su vjerovali da oni vrijede za sve građane. Grčko je pravosuđe, međutim, bilo ograničeno na njihove malene gradove-države, dok je golemo birokratsko carstvo što su ga stvorili Rimljani, kao i njihova spremnost da državljanstvo dadu i golemom broju ljudi u njegovim granicama, predmnijevalo da njihovi zakoni vrijede jednako za stanovnike Španjolske kao i Sirije.
Euroazijska carstva
Rimska je država svoje prethodnike imala u sličnim velikim birokratskim carstvima. Perzijsko je carstvo svoju tradiciju „velikoga kralja, kralja nad kraljevima“ naslijedilo od manjih kraljevstava u Mezopotamiji i Egipta. Vlast se u tim režimima stjecala osvajačkim, ratnim pravom, a sastavni su dijelovi te države priznavali vladare plaćanjem danka. Helenistička kraljevstva koja su nastala nakon što je Aleksandar Veliki srušio Perzijsko Carstvo koncem IV. stoljeća prije Krista, zadržala su vlast nad golemim područjima, no kasnije su ih, kroz svoje osvajačke pohode, apsorbirali Rimljani.
Najtrajnije od tih golemih carstava na eurazijskoj kopnenoj masi bilo je kinesko. U njemu je od doba ujedinjenja (Qin dinastija, 221.-206. prije Krista) popis careva, navodnih Sinova neba, tekao skoro bez prekida unatoč promjenama dinastija, sve do sloma carstva 1911. godine.
Feudalizam i nacionalne države
Nasuprot tome, u zapadnoj se Europi nakon pada Rimskoga Carstva 476. godine središnja vlast razbila, a rasuti su se djelići uspjeli nekako skupiti tek kroz mnoga stoljeća u feudalni sustav. Feudalizam se temeljio na strogom raslojavanju društva, to jest njegovoj podjeli na kralja, krupno plemstvo, sitno plemstvo, vitezove i kmetove. Članovi nižeg sloja bili su u vazalnom odnosu prema pripadnicima višeg, pa je čak i kralj mogao biti vazal drugome kralju ili caru Svetog Rimskog Carstva. Svaki je vazal od svog gospodara dobivao zemlju u zamjenu za vjernost i službu.
Vjernost se iskazivala posebnom prisegom, a služba se svodila – u slučaju plemstva – na vojnu službu odnosno – u slučaju kmetova – na davanje hrane i radne snage. 
Kmetovi su zapravo pristali na plaćanje danka, u radu ili naturi, u zamjenu za oružanu zaštitu od vanjskog neprijatelja te obavljanje sudske službe.
Kad su koncem srednjeg vijeka u zapadnoj Europi ponovno počele nicati moćne centralizirane države, vlast se koncentrirala u rukama apsolutističkih monarha koji su je, tvrdilo se, dobili voljom Božjom. Njih je, međutim, ograničenost novčanih sredstava sve češće tjerala na sazivanje zastupničkih tijela u kojima su sjedili moćni feudalci, kao i predstavnici slobodnih gradova i Crkve. Takve su staleške skupštine mogle izglasati poreze za pokrivanje kraljevih potreba.
Nakon niza političkih kriza, u Engleskoj se koncem 17. stoljeća takva skupština – parlament – izborila za udjel u vlasti kakvom nije bilo premca u svijetu. Bez njegove se suglasnosti nije mogao raspisati nijedan porez, i on je, bar formalno, predstavljao narod.
Premijeri i predsjednici
Članovi parlamenta neizbježno su se grupirali u skladu sa svojim političkim mišljenjima i interesima, pa je vođa najveće takve skupine bio jako utjecajan pri donošenju odluka. On i njegovi glavni pobornici čini su izvršno vijeće koje je upravljalo zemljom.
Prvi ministar, ili premijer, uvelike je utjecao i na postavljanje ljudi na određene dužnosti, stekavši moć nagrađivanja svojih pristalica, gdjekad i na štetu kraljevih odabranika. Nakon toga se veza između monarha i parlamenta mogla praktički, iako ponekad ne i formalno, prekinuti, a zastupničko se tijelo pretvoriti u vrhovnog nositelja vlasti.
Kad su se britanske kolonije u Americi pobunile i stvorile Sjedinjene Američke Države, u njima su uvele puno drukčiji sustav. Predsjednik se birao nezavisno od Kongresa (američkog parlamenta) koji je donosio zakone, a dužnost mu je bila provođenje zakona i donošenje predsjedničkih ukaza. Istodobno je formiran i Vrhovni sud kojemu je dužnost bila tumačenje zakona, a velika je važnost ponovno dana ideji da politička vlast potječe samo iz „suglasnosti onih nad kojima se vrši“.
U moderno doba, većina zemalja svijeta barem je formalno prihvatila bilo parlamentarni bilo predsjednički oblik vlasti, no tragovi drugih sustava ipak su se uspjeli održati.
