Kako se privrženost školi odražava na djetetov razvoj? Na to su pitanje pokušali odgovoriti i psiholozi, a i u našoj zemlji su rađena istraživanja koja pokazuju kako se privrženost školi odražava na djecu, njihov školski uspjeh i razvoj.
Kad govorimo o privrženosti kao dubokoj i trajnoj emocionalnoj povezanosti osoba kroz vrijeme i prostor, obično mislimo na obitelj, na roditelje i djecu. Sigurna privrženost, koja se primarno ostvaruje u obitelji, oslobađa djecu i daje im hrabrost za istraživanja svijeta i stvarnosti.
Je li moguće biti privržen školi? Danas znamo da jest. Privrženost školi je osjećaj pripadnosti školskoj zajednici i mreži odnosa s vršnjacima i nastavnicima. U školskoj dobi, uz obitelj, važne osobe za ostvarivanje sigurne privrženosti djece postaju učitelji/nastavnici. Danas znamo da pozitivni odnosi nastavnika i učenika – bliskost i podrška – olakšavaju prilagodbu učenika, doprinose razvoju socijalnih vještina, promiču školska postignuća, potiču ustrajnost i osobni razvoj. Poboljšavanje kvalitete odnosa nastavnika i učenika je temeljna pretpostavka ostvarivanja pozitivnih ciljeva odgoja i obrazovanja.
U jednom novijem istraživanju iz 2014. godine (Bezinović, Roviš, 2014.) na uzorku od 1.539 mladića i djevojaka pokazano je kako je podrška nastavnika i privrženost školi povezana s predanošću u izvršavanju školskih obaveza, boljim školskim uspjehom, većom pouzdanošću i ustrajnošću učenika, boljim odnosima s vršnjacima, većim optimizmom, i zadovoljstvom životom. I što je dodatno važno, mladi s boljom podrškom nastavnika više vole školu! U svojim zaključcima, naglašavaju kako postoji međusobna povezanost sigurnih odnosa učenika i nastavnika, privrženosti djece školi i kasnijeg uspjeha u životu. Naravno, važno je kakva je škola u kojoj djeca doživljavaju podršku i kojoj su djeca privržena. Ovi autori zato naglašavaju pozitivne postupke nastavnika: osjetljiva i topla interakcija s djecom, dobra pripremljenost i visoka očekivanja, podrška autonomiji učenika, promicanje prosocijalnog ponašanja među djecom, neprisilno discipliniranje i promišljene specifične intervencije.
Rezultati ovog istraživanja nas pozivaju i kao stručnjake i kao roditelje na ulaganje dodatnih napora u kvalitetnu školu, u uvođenje preventivnih programa koji bi stvarali pozitivnu i sigurnu vezanost učenika za školu.U vremenima općeg stresa škola može biti važno mjesto i značajan zaštitni faktor za razvoj rizičnih ponašanja.
Škola razvojem privrženosti između djece i nastavnika i nastavničke podrške djeci postaje i prostor intervencije svoj djeci, a osobito onoj koja zbog različitih okolnosti trebaju i više podrške od drugih.
Drugim riječima, vidimo koliko je važno kad od djeteta čujemo: „Volim školu!“
Članak autorice dr.sc. Brune Profaca, prof. psihologije prenesen je sa stranica Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba
