Vukovi

Sivi vukovi bili su nekoć rašireni diljem sjeverne Zemljine polutke u mnoštvu različitih staništa – od nizinskih ravnica i šuma do ogoljelih planinskih lanaca, suhih polupustinja i ledenih arktičkih tundri. Da bi u tako raznolikim staništima preživjeli, vukovi su naučili iskorištavati svaku raspoloživu vrstu plijena, od kukaca i miševa do krupnih životinja – bizona, losova i mošusnih goveda. Kao grabežljivci imaju malo sebi ravnih, no njihov način života ima jedan značajan nedostatak: dovodi ih u izravno nadmetanje s čovjekom. U većini svojih prirodnih staništa vukovi su izgubili ovu neravnopravnu bitku.

Preživjele su dvije vrste. Crveni vuk nekoć se mogao naći diljem jugoistoka Sjedinjenih Američkih Država, dok je danas izuzetno rijedak. U divljini mu čak prijeti opasnost od izumiranja. Za razliku od njega, sivi vuk još uvijek je rasprostranjen širom Kanade, Aljaske, istočne Europe, Skandinavije, Rusije, Srednjeg istoka, središnje Azije i Sibira, iako su njegove populacije u većini ovih područja vrlo male. Postoji nekoliko različitih podvrsta sivih vukova. One uključuju arktičkog vuka, sivog šumskog vuka sjevernoameričkih šuma, stepskog vuka srednjoazijskih pustinja i običnog vuka koji još uvijek luta šumama i planinama istočne Europe i Skandinavije. U usporedbi sa sivim šumskim vukovima Europe i Sjeverne Amerike, stepski vuk je vitka životinja blijedog krzna, dok je arktički vuk tundre krupniji i ima debelo bijelo krzno.

Čopor vukova u osnovi je proširena obiteljska zajednica i rijetko broji više od 20 članova. Čopor se većinom sastoji od šest do osam odraslih jedinki predvođenih dominantnim parom kojeg promatrači vukova nazivaju alfa mužjakom i alfa ženkom. Obično su oni jedini vukovi u čoporu koji se razmnožavaju, a ostali odrasli primjerci najčešće su njihovi potomci iz prethodnih godina, narasli do pune veličine, ali bez vlastitih teritorija. Vukovi su naglašeno društvene životinje, s instinktom za suradnju koji obilježava visoko razvijen osjećaj za hijerarhiju. Alfa par se nalazi na vrhu poretka po važnosti, pri čemu mužjak neznatno dominira, dok im se svi ostali pokoravaju, održavajući pritom točno određen statusni poredak.

Ukoliko jedan član alfa para nestane, neki član čopora podići će se na ljestvici i zauzeti njegovo ili njezino upražnjeno mjesto. Mada postoji konkurencija za položaj na vrhu, unutar čopora je malo ozbiljnih sukoba. Međusobne borbe mogu prouzročiti ozljede i gubitak dragocjenog saveznika u lovu, pa su sukobljavanja strogo simbolična. Svaki vuk zna svoje mjesto, no samo do određenog stupnja.

Kad god se članovi čopora sastanu, uvijek iznova prolaze kroz rituale čopora, dijelom zato da bi učvrstili trenutačno stanje, ali i da bi provjerili svoj položaj unutar poretka. Povremeno će dolaziti do preraspoređivanja: visoko rangirani vuk naći će se prognan u drugi red, dok će drugi vuk zauzeti njegovo prijašnje mjesto. Položaj „smijenjenog“ vuka može se toliko pogoršati da on potpuno napusti čopor.

Teritorij

Najmlađi i najniže rangirani vukovi koji nemaju što izgubiti mogu također nakon nekog vremena napustiti čopor te odlutati u divljinu u nadi da će pronaći partnera i osnovati vlastiti čopor. Takvi „vukovi samotnjaci“ najčešće su mladi mužjaci, koji će u svojoj potrazi morati prevaliti velike udaljenosti.

Vuk samotnjak se pažljivo kreće, izbjegavajući teritorije vučjih čopora i lunjajući što tiše, jer bi se sukobljavanje s čoporom lako moglo pokazati fatalnim. Vukovi u čoporu rijetko će se međusobno sukobiti, ali neće oklijevati da se udruže protiv uljeza i usmrte ga. Čak i ako izbjegava druge vukove, samotnjak će vrlo vjerojatno zalutati na kakvo seosko gospodarstvo, zaklati ovcu i pritom zaraditi smrtonosni metak. Tijekom jeseni i zime čopor vukova živi nomadskim načinom života unutar proširenog teritorija poznatog kao prebivalište čopora.

U pošumljenim predjelima s obiljem plijena prebivalište jednog čopora može biti vrlo maleno i jasno određeno, s površinom manjom od sto četvornih kilometara. Međutim, ako je plijen oskudan, stanište može biti barem deseterostruko veće od toga. Vukovi koji love sobove u arktičkim tundrama običavaju ih slijediti na njihovim godišnjim seobama.

Svako krdo sobova može imati svoj vlastiti čopor vukova koji ga slijedi na velikim područjima. Jedan takav čopor, promatran na Aljasci, prevalio je više od 1100 kilometara tijekom šest tjedana, na ukupnoj površini od otprilike 13.000 četvornih kilometara.

Obilježavanje mirisom

Čopor vukova ne može zadržati isključiva prava nad tako ogromnim područjima, ali šumski vukovi s manjim staništima običavaju ih smatrati svojim privatnim teritorijem. Vukovi mirisom označavaju istaknute točke unutar svog teritorija na isti način kako to rade psi po stupovima ulične rasvjete, pri čemu posebnu pozornost posvećuju graničnim područjima. Za susjedne vukove takvi su znakovi jasno upozorenje da se radi o posjedu, a ako se na njih ne osvrću (ili ih poništavaju ostavljajući svoje mirise), čine to na vlastiti rizik.

Obilježavanje mirisima jedan je od načina komunikacije među vukovima. Drugi je zavijanje. Sukobljavanje između čopora obiluje opasnošću, stoga svakom čoporu odgovara najaviti svoju nazočnost zavijanjem. Jedan će vuk započeti zavijanje, a ostali će se članovi čopora pridružiti. Kada se vukovi nalaze na seobama, zavijat će da bi ostali povezani dok se kreću šumom.

Normalna je pojava da kada jedan čopor počne zavijati svi ostali čopori u dosegu zvuka slijede njegov primjer, što proizvodi zastrašujuću kakofoniju. Ponekad se pak susjedni čopor neće oglasiti, za što postoje valjani razlozi. Čopor može biti malen – mnogo manji od zavijajućeg čopora – te stoga ranjiviji. Vukovi se tada više vole pokunjeno odšuljati nego oglasiti svoju nedoraslost. Iz istog razloga vuk samotnjak nikada ne zavija.

Suprotno tome, čopor koji se ne oglašava može biti usredotočen na preotimanje teritorija i neće se glasati kako bi uspješno postavio zasjedu. Na područjima gdje je teško doći do slobodnog teritorija takvi napadi nisu rijetka pojava.

Razmnožavanje

U kasno proljeće čopor vukova mijenja svoje navike: umjesto nomadskog lutanja, alfa par vukova počinje djelovati iz stalne baze, jazbine za mladunčad, a čopor se prividno raspadne.

Odabir jazbine isključivo je pravo gravidne ženke, koja se u kasnu zimu parila s vođom čopora (vukovi obično doživotno zadržavaju istog partnera). Nakon sedmotjedne trudnoće ona donosi na svijet četiri do sedam slijepih, bespomoćnih mladunaca. Tijekom prva tri tjedna po okotu vučica gotovo ne napušta jazbinu, oslanjajući se na mužjaka koji je snabdijeva hranom. Ostatak čopora također se može okupljati oko nje, hraneći je i donoseći plijen vučićima kada su dovoljno veliki da ga mogu jesti. Vukovi iz čopora mogu čak preuzeti ulogu čuvanja mladunčadi kada njihova majka sama odlazi u lov.

Nakon dva do tri mjeseca vučići su spremni trčati zajedno s čoporom, te napuštaju jazbinu. Mladi će sa svojim roditeljima ostati nekoliko godina, tijekom kojih uče kako, gdje i što loviti, ali će naposljetku napustiti roditelje kako bi pokušali osnovati svoje vlastite čopore.

Lov

Vukovi su vrlo prilagodljivi i hranit će se svime što mogu uloviti i svladati. Tijekom ljeta prehrana često uključuje i ptice, žabe, kukce, čak i neobičnu salatu od voća i lišajeva. Hranit će se strvinama, a moguće je da je njihova strašna reputacija u prošlosti bila potkrepljivana lešinarskom navikom trganja mesa s ljudskih trupla. Takva hrana je vrijedna uzimanja ukoliko se do nje može jednostavno doći, ali ako vuk za svoj obrok mora raditi, uvijek će izabrati najkrupniji plijen s kojim se može uhvatiti u koštac, što će mu dati najveći dobitak u odnosu na utrošenu energiju. Za jednog vuka to može značiti manjeg jelena ili ovcu; za cijeli čopor – što više, to bolje.

Vukovi koji love u čoporu mogu srušiti odraslog losa teškog 500 i više kilograma, što je deseterostruko više od tjelesne težine velikog vuka. Obaranje tako golema plijena zahtijeva snagu, odlučnost i timski rad cijelog čopora.

Vuk pretežito lovi njuhom, pokušavajući nanjušiti trag plijena. Kada čopor otkrije miris, vukovi se zaustavljaju i podižu glave kako bi ga zapamtili, te okreću njuške u smjeru njihova izvora, uzbuđeno mašući repovima. Sljedeći korak ovisi o tipu terena. Na otvorenom prostoru bez zaklona čopor se odlučuje za izravan napad. U šumi postoji dobra prilika za neopaženo prikradanje. Slijedeći miris plijena vukovi se kreću „uz vjetar“ pazeći da plijen ne osjeti njihov miris. Tiho se prikradaju, u nadi da će uspjeti postaviti savršenu zasjedu.

U slučaju usamljene životinje poput losa, vukovi mogu u tome uspjeti, no obično ih progonjena životinja nanjuši i zauzima obrambeni položaj. Ako je riječ o krupnoj životinji, može se dogoditi da ona ne popusti, pa čak i da se žestoko ritne kopitima, pri čemu će vukovi vjerojatno ustuknuti i krenuti u potragu za lakšim plijenom. Ako se životinja dade u bijeg, vukovi će pojuriti za njom, ali će odustati ukoliko je odmah ne dostignu. Nema nikakvog smisla gubiti dragocjenu energiju.

Prirodna selekcija

Odrasle životinje u dobroj formi u uobičajenim se okolnostima ne trebaju mnogo bojati vukova. Čopor bira vrlo mlade, ili pak stare, hrome i bolesne životinje, jer predstavljaju lakši plijen. Ovo je očito kada čopor napada krdo sobova ili mošusnih goveda: žestoko se obara na jedinke zaostale za krdom i tako izlučuje slabije životinje. Iz tog razloga , krdo koje redovito doživljava napade vukova može biti zdravije od onog potpuno zaštićenog.

Otkrivši svoje namjere, vukovi pokušavaju izazvati paniku među krdom i natjerati ga u bijeg, kako bi izdvojili laku metu. Ako se krdo pregrupira, vukovi će biti bespomoćni, jer će odrasli zaštititi mladunčad svojim kopitima ili rogovima. Vukovi mogu odustati, ali ako unutar krda ima mladih ili bolesnih životinja, ostat će u blizini i vrebati svoju priliku.

Timski rad

Svoje šanse vukovi mogu povećati timskim radom. Dva ili tri vuka pritajit će se u zasjedi, dok će ostatak čopora nasrnuti na krdo da bi izazvao paniku i natjerao ga u stupicu. Kada upadnu u zasjedu, brže jedinke mogu izgubiti strpljenje i napustiti ostale. Jedan će vuk ugrabiti žrtvu, drugi će mu priskočiti u pomoć, i u pometnji kopita i prašine srušit će je na tlo.

Dominantni vukovi obično jedu prvi, gutajući velike komade mesa, pri čemu bivaju temeljito okrvavljeni. Podređeni vukovi dodvoravanjem si otvaraju put do svog dijela, a ukoliko preostane nešto hrane, vukovi će je zakopati za kasniji obrok ili je jednostavno ostaviti, oprati se od krvi u obližnjem potoku, odspavati i potom se vratiti po drugu porciju. Ukoliko ima mladunčadi i ženki koje doje, vukovi im odnose meso, bilo u ustima ili u želucima.

U jednom obroku vuk može pojesti do deset kilograma mesa, što često i čini, glođući posljednje komadiće mesa s kostiju, pa čak jedući kožu i krzno manjih životinja.  Moguće je da prije ulova nije jeo danima, jer otprilike 90% lovnih pohoda završava neuspjehom. Izuzev čovjeka, vuk nema drugih neprijatelja. Danas je u potpunosti istrijebljen u zapadnoj Europi, a crveni vuk doveden je do ruba opstanka na istoku SAD-a. Ne promijenimo li svoj stav prema vuku, još jedna životinjska vrsta u potpunosti će nestati.

Članak je izvorno objavljen u 3. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.