Sukladno Zakonu o zaštiti prirode (Narodne novine 80/13), strogo zaštićenim životinjskim vrstama smatraju se ugrožene zavičajne divlje vrste, endemi, one divlje vrste koje moraju biti zaštićene prema propisima Europske unije ili na temelju međunarodnih ugovora kojih je Republika Hrvatska član. Strogo zaštićene životinjske vrste zabranjeno je loviti i ubijati, uznemiravati na bilo koji način; namjerno uništavati njihova gnijezda i legla te uništavati područja na kojima se razmnožavaju ili odmaraju. Državni zavod za zaštitu prirode krajem 2013. godine donio je Pravilnik o strogo zaštićenim vrstama (Narodne novine 144/13), prema kojemu je na području Republike Hrvatske zaštićeno više od 1600 vrsta životinja.
Neke od strogo zaštićenih životinjskih vrsta su dabar, plavi dupin, šišmiš te bjeloglavi sup, a više o njima može se pročitati u nastavku teksta.
Europski dabar (Castor fiber)
Dabrovi su najveći glodavci koji žive na hrvatskom području. Masivne su i zdepaste građe tijela, izvrsno plivaju i rone. Dužina tijela dosegne im do jednog metra, visine su oko 30 cm, širokog i plosnatog repa dužine oko 25 cm. Odrasli dabrovi obično su teški između 20 i 30 kilograma, a dlaka im je tamnosmeđa do sivkasta, sa svjetlijim dijelovima na području trbuha.
Dabrovi žive na vodotocima i vodenim površinama obraslim bogatom močvarnom vegetacijom. Na vodenim površinama dubine veće od 30 centimetara, dabrovi grade vodene nastambe i brane kako bi osigurali da im stanište nikada ne presuši. Po načinu ishrane oni su biljojedi i hrane se sočnim zeljastim i drvenastim biljem koje nalaze u vodi ili na obali.
Europski dabrovi su do kraja 19. stoljeća nastanjivali gotovo sve vodene površine od sjevera do juga Europe, a potom su – s obzirom na uništavanje njihovih prirodnih staništa i povećanu zagađenost vodenih površina – gotovo izumrli. Iz Hrvatske su dabrovi nestali krajem 19. stoljeća, no u okviru projekta „Dabar u Hrvatskoj“ ovi simpatični glodavci ponovno su nastanjeni na našem području u razdoblju od 1996. do 1998. godine. Tim stručnjaka iz Hrvatske i Njemačke trebao je izvršiti niz ispitivanja vodenih tokova i dabrove naseliti na ekološki čista vodena staništa. Najboljom lokacijom za naseljavanje dabrova pokazala se šuma Žutica koja se prostire u zoni poplavnog područja Lonjskog polja i spada u nizinske poplavne šume, udaljena 40 km od Zagreba. U razdoblju od dvije godine, u čak desetak navrata, dabrovi su dopremljeni iz Njemačke i pušteni u Žuticu. Tako je iz Bavarske u Njemačkoj dopremljeno i na područje Žutice pušteno ukupno 47 dabrova. Prema podacima iz 2012. godine njihov se broj u međuvremenu znatno povećao te se procjenjuje da ih danas na tom području živi više od 1000. Iz Žutice su se dabrovi raselili u mnoge hrvatske rijeke, a vjeruje se da ih ima i na području Bosne, Slovenije i Austrije.
Dobri dupin (Tursiops truncatus)
Mnogi dobre dupine već desetljećima smatraju najpopularnijim morskim sisavcima. Oni spadaju u red kitova (Cetacea), imaju izduženi hidrodinamički oblik tijela, a boje su od tamno plave do smeđe sive na leđima, preko svijetlo sive na bokovima i bijele na trbuhu. Odrasli dobri dupini dugački su od dva do tri metra, a težina im varira između 100 i 500 kilograma. Njihovoj velikoj popularnosti zasigurno pridonosi specifičnost u građi njuške koja odaje dojam kao da se dupini stalno smiju, te izrazita društvenost i inteligencija.
Dobri dupini naseljavaju dublja područja oceana i mora, priobalne pliće vode, lagune, zaljeve i ušća rijeka. Vrlo su društvene životinje i žive u većim ili manjim skupinama (životinje istog spola ili mužjaci i ženke s mladunčadi). Zvuk i glasanje ima veliku važnost u životu dupina i funkcioniranju skupine. Oni zvukove koriste za sve oblike komunikacije: za traženje i hvatanje plijena, za objavu eventualne opasnosti te za dobivanje akustične karte okoliša. Slušanje i analiza zvukova dupina od ključnog je značenja prilikom istraživanja i praćenja ove neobične životinje.
Dobri dupini hrane se različitim vrstama riba, glavonožaca, mekušaca i rakova.
Mala površina i zatvorenost Jadranskog mora, velik broj turista ljeti, zagađenost mora u obliku različitih otrovnih plinova, prekomjeran izlov morske ribe kojima se dupini hrane te uznemiravanje brodovima i čamcima koji stvarajući buku onemogućavaju komunikaciju i kretanje dupina, dovelo je do toga da su ovi „nasmijani“ morski sisavci ugrožena i zakonom strogo zaštićena životinjska vrsta u Republici Hrvatskoj.
Iako nije nemoguće naići na dobrog dupina u Jadranskom moru, danas je poznata samo jedna rezidentna populacija u Jadranu i to ona koja obitava oko otoka Cresa i Lošinja. Za očekivati je da u Jadranu postoji još nekoliko populacija dupina, a iz razgovora s nautičarima i ribarima, područja oko Istre, Kornatskih otoka, Hvara i Visa pokazala su se kao moguća mjesta na kojima žive populacije dobrih dupina.
S ciljem istraživanja i zaštite ovih životinja u Hrvatskoj, osnovan je „Jadranski projekt dupin“; dugoročni znanstveno-istraživački projekt koji se bavi ekologijom i biologijom dobrih dupina sjevernog Jadrana, s postajama na Malom Lošinju, Visu i Murteru.
Šišmiš (Chiroptera)
Šišmiši su jedina vrsta sisavaca koji mogu aktivno letjeti. Rasprostranjeni su na svim kontinentima osim Antarktike. U Hrvatskoj živi 35 vrsta šišmiša i svi su strogo zaštićene životinjske vrste. Jedna su od najviše proganjanih i najmanje proučenih skupina životinja.
Specifičnost šišmiša zasigurno je mogućnost letenja koju im omogućava tzv. letna kožica sastavljena od dva sloja kože protegnute od zapešća do ramena i između nogu. Tijelo šišmiša prilagođeno je letenju ali oni mogu i visjeti naglavce. Ova prilagodba je važna jer ih štiti od predatora budući da se mogu smjestiti na sigurno mjesto na stropu špilje ili nekih drugih povišenih mjesta. Šišmiši imaju oči no za snalaženje u prostoru koriste i posebni sonarni sustav koji se naziva eholokacija. Eholokacija funkcionira na način da šišmiš kroz usta ili nos odašilje ultrazvučni signal koji se potom odbije od objekta te šišmiš na temelju povratnih signala u mozgu formira sliku objekta koja se nalazi ispred njega. Zahvaljujući eholokaciji šišmiši se mogu kretati noću, izbjegavati predatore te locirati hranu i loviti insekte u potpunom mraku.
Šišmiši su važan dio svjetskih ekosustava, bitni su u prirodnom obnavljanju šuma, oprašivanju biljaka koje cvatu noću te kontroliranju brojnosti noću aktivnih kukaca. U Hrvatskoj se šišmiši hrane isključivo kukcima i paucima, a zanimljivo je napomenuti da samo u jednoj noći mogu pojesti do 500 komaraca! Oni nastanjuju sve naše ekosustave, a vjeruje se da čim više vrsta šišmiša obitava na određenom području, tim je veći „indeks zdravlja“ tog područja. U Hrvatskoj šišmiši žive u špiljama, šumama, u nadzemnim objektima poput kuća, zgrada, a neki – ovisno o godišnjem ciklusu – koriste i čitav niz skloništa.
Postoji niz čimbenika koji su doveli do toga da su danas šišmiši strogo zaštićene životinjske vrste u Hrvatskoj. Glavni razlozi njihove ugroženosti su gubitak prirodnih staništa, trovanje šuma pesticidima, smanjen broj kukaca kojima se šišmiši hrane te isušivanje i onečišćavanje voda. Stoga je zaštita prirodnih staništa kao što su špilje i jame osnovni preduvjet opstanka šišmiša u našim krajevima.
Bjeloglavi sup (Gyps fulvus)
Bjeloglavi supovi se ubrajaju među najveće ptice na svijetu, s duljinom tijela do jednog metra i težinom između sedam i 13 kilograma. Raspon njihovih krila u letu može doseći i dva i pol metra. Oni imaju relativno malu glavu koju u letu drže spuštenu prema dolje, izrazito snažan i prema dolje zakrivljen kljun te jak i kratak rep koji izgleda kao odrezan. Kod odraslih ptica glava, vrat i ovratnik su bijele boje, a ostatak tijela je smeđ.
Po načinu ishrane supovi su strvinari, što znači da se hrane isključivo uginulim životinjama – najčešće krupnijim sisavcima (ovce, goveda, magarci, lisice i zečevi). Važno je napomenuti da bjeloglavi supovi nikada ne napadaju živi plijen. U potragu za hranom uvijek odlaze u skupinama od po nekoliko odraslih jedinki te u letu formiraju tzv. „češalj“ pri čemu je svaki sup od svog lijevog i desnog susjeda udaljen oko jedan kilometar te tako pretražuju teren pod sobom. Supovi žive u parovima te nakon što odaberu svog partnera s njim ostaju do kraja života. Žive u kolonijama sastavljenim od parova čiji broj može doseći i stotinu. Kolonije se gnijezde, hrane i odmaraju zajedno.
U svojoj prvoj godini života, obično u kolovozu ili rujnu, mladi supovi kreću na petogodišnje putovanje. Bjeloglavi supovi s Cresa migriraju po Europi, Aziji i Africi, a nakon pet godina lutanja kada postaju spolno zreli, supovi se vraćaju na otok Cres gdje se razmnožavaju. Ciklusu parenja i gniježđenja prethode tzv. svadbeni letovi. Pri svadbenim letovima dvije jedinke lete jedna uz drugu gotovo se dodirujući krilima te se zajedno obrušavaju i podižu u letu. Ti letovi se odvijaju najčešće savršenim odabirom zračnih struja u kanjonu pa ptice dosegnu visinu i do 1500 metara, bez da ijednom zamahnu krilima. Tijekom tih letova supovi slijeću na stijene gdje odabiru mjesto na kojem će sagraditi gnijezdo.
Nekada je brojnost bjeloglavih supova u Hrvatskoj bila velika pa su naseljavali područja Istre, Dalmacije, Slavonije i sjeverne Hrvatske. Početkom 20. stoljeća brojnost im je drastično smanjena te se vjeruje kako su danas otoci Cres, Krk i Prvić posljednja prebivališta bjeloglavih supova u Republici Hrvatskoj. U mjestu Beli na otoku Cresu, gdje živi otprilike 250 supova, osnovan je ekološko-istraživački centar za zaštitu prirode „Caput insulae“ koji se bavi zaštitom bjeloglavih supova kojima prijeti izumiranje. Upravo zahvaljujući djelovanju i aktivnostima tog Centra, uspjelo se postići da se prebivališta bjeloglavih supova na otoku Cresu proglase ornitološkim rezervatima.
Autor teksta: Marko Tomašek, dr.vet. med.
Izvori:
www.croatia.eu
www.zasticenevrste.azo.hr
www.botanic.hr
www.biologija.com.hr
www.supovi.hr
