Prema Zakonu o zaštiti prirode (Narodne novine 80/13) strogo zaštićenim životinjskim vrstama smatraju se ugrožene zavičajne divlje životinjske vrste, endemi te one divlje vrste životinja koje moraju biti zaštićene prema propisima Europske unije ili na temelju međunarodnih ugovora.
Strogo zaštićene životinjske vrste zabranjeno je loviti i ubijati, na bilo koji način uznemiravati te uništavati područja na kojima se razmnožavaju ili odmaraju. Svako nedopušteno ponašanje smatra se prekršajem koje se nadoknađuje visokom novčanom kaznom.
Sredozemna medvjedica (Monachus monachus)
Sredozemna medvjedica spada u red perajara (Pinnipedia), porodici tuljana (Phocidae), rodu morskih medvjedica (Monachus). Vjeruje se da je jedan od najugroženijih morskih sisavaca te najugroženiji tuljan na svijetu. Prema Crvenom popisu ugroženih životinjskih vrsta iz 2008. godine radi se o vrsti pred izumiranjem. U prošlosti je sredozemna medvjedica živjela u području Sredozemnog mora, Crnog mora, uz zapadnu obalu Afrike te u sjevernom Atlantiku. Živjela je u kolonijama, koristeći prostrane divlje plaže za odmor, noćenje i razmnožavanje.
Mužjak sredozemne medvjedice naraste do 2 i pol metra te teži oko 300 kilograma. Crne je boje s bijelim mrljama na trbuhu. Ženka je nešto manja, sivkaste boje tijela. Živi u manjim skupinama koje broje pet do sedam jedinki. Većinu vremena provodi na plažama i u špiljama tog područja, a hrani se ribama i glavonošcima. Odličan je plivač pa zaranja do 25 metara ispod površine mora i pod vodom se zadržava oko pet minuta. Dnevno pojede do 15 kilograma hrane, raspoređene najčešće u pet obroka. Ženka na svijet donosi jedno mlado svake druge godine. U idealnim uvjetima života, ova životinja može doživjeti starost od 30 godina.
Lokalni hrvatski naziv za sredozemnu medvjedicu je “morski čovik”, “morski fratar” ili “morski medvid”. Prvi puta je znanstveno opisana davne 1779. godine kada je na obali otoka Cresa pronađeno tijelo uginule jedinke.
Zbog intenzivnog razvoja turizma, preuređenja divljih plaža u turističke, povećanog morskog prometa te nekontroliranog izlova ribe, ova je vrsta sisavaca dovedena do same granice izumiranja. U Hrvatskoj je sredozemna medvjedica zaštićena nacionalnim i međunarodnim propisima. Prema podacima IUCN-a (International Union for Conservation of Nature) sredozemna se medvjedica u Hrvatskoj smatra moguće izumrlom vrstom. Posljednja službena viđenja odraslih jedinki i mladunaca zabilježena su davne 1992. godine kod otoka Mljeta te godinu dana kasnije na Palagruži.
Zadnjih desetak godina bilo je mnogo dojava o viđenju odraslih jedinki sredozemne medvjedice u hrvatskom dijelu Jadrana, najviše uz istočnu obalu Istre te oko otoka Cresa. Iako su neka od tih viđenja dokumentirana fotografijama i filmskim zapisima, teško je sa sigurnošću tvrditi da se sredozemna medvjedica i dalje razmnožava u Jadranu budući da u Hrvatskoj nažalost ne postoji sustavno istraživanje ove izrazito ugrožene vrste životinje.
Tekunica (Spermophilus citellus)
Tekunica je glodavac iz porodice vjeverica. Odrasla jedinka duga je oko 20 centimetara, a teži od 200 do 400 grama, ovisno o spolu, godišnjem dobu te dostupnosti hrane. Živi pod zemljom u velikim obiteljskim kolonijama u dubokoj mreži podzemnih hodnika koje sama iskopa. Ima snažne prste i duge nokte na nogama koji joj pomažu u brzom i vrlo spretnom kopanju hodnika te izduženo tijelo s kratkim repom.
Tekunica je aktivna po danu kada cijela kolonija izlazi iz tunela na otvorene livadne površine gdje se hrani korijenjem i gomoljima biljaka, raznim travama te plodovima i sjemenkama. Uvijek je na oprezu i nikada se ne udaljava daleko od ulaza u podzemne hodnike. 
Na svaki potencijalni znak opasnosti glasa se snažnim pištanjem kojim upozorava ostale članove kolonije na opasnost. Tijekom ljeta uzima veliku količinu hrane kako bi sakupila što više potkožnog masnog tkiva koje će joj omogućiti lakše prezimljavanje. Tekunica od kraja jeseni pa sve do sredine ožujka (dok ne zatopli i travnata vegetacija ne počne rasti) spava zimski san u podzemnim hodnicima. Pari se u kasno proljeće, a tijekom ljeta ženka napravi podzemno gnijezdo u kojem okoti pet do osam potpuno golih i slijepih mladunaca.
Tekunica je europski endem i nekada je naseljavala široka stepska područja u cijeloj istočnoj i srednjoj Europi no već od početka 19. stoljeća zbog razvoja poljoprivrede i industrijalizacije koji su doveli do uništavanja njenih prirodnih staništa, brojnost joj se naglo i drastično smanjila. Danas obitava na izoliranim stepskim područjima određenih zemalja istočne Evrope (Ukrajina, Češka, Rumunjska, Bugarska, Poljska i Grčka). Nestajanjem tekunice s određenog područja nestale su i brojne vrste ptica grabljivica koje su se hranile ovim glodavcem. Zanimljivo je spomenuti da se tekunica u prošlosti koristila u prehrani lokalnog stanovništva, njeno krzno za izradu odjevnih predmeta, a potkožna mast za izradu sapuna.
U Hrvatskoj je tekunica naseljavala izolirana područja Baranje, okolice Osijeka, Iloka i Vukovara. Zbog domovinskog rata ta su područja zapuštena, travnjaci zarasli, a tekunica gotovo izumrla. Danas se intenzivno radi na obnavljanju tih područja u nadi da će ih ova zanimljiva životinja opet naseliti.
Lastavica (Hirundo rustica)
Lastavica je ptica pjevica iz porodice Hirundinidae koja broji više od 80 vrsta rasprostranjenih na svim kontinentima. Sve vrste sitne su građe i tijelo im je veličine vrapca, imaju kratak vrat, kratak i širok kljun te duga i široka krila. Lastavica je izvrstan i okretan letač koji se hrani u zraku različitim vrstama kukaca.
Na području Republike Hrvatske obitava čak pet vrsta: lastavica, piljak, daurska lastavica, hridna lastavica i bregunica. S obzirom na način gniježđenja, lastavice se mogu podijeliti u dvije skupine: one koje grade gnijezda od blata i one koje se gnijezde u rupama i šupljinama. Većina vrsta spada u ptice selice.
Jedna od pet vrsta lastavica koja obitava u Hrvatskoj je vrsta Hirundo rustica, kod nas poznata kao „lastavica“. Ona je najraširenija vrsta na svijetu, gnijezdi se u Europi, Sjevernoj Americi i Aziji, a zimuje u sub-saharskom dijelu Afrike, Južnoj Americi, jugoistočnoj Aziji te na sjeveru Australije.
Karakterizira se specifičnom građom vanjskih repnih pera koji su dosta duži od ostatka repa, jednoličnom tamnom obojanošću leđa te po svijetloj obojanosti trbušnog dijela tijela osim područja grla koje je obojano tamnije (kombinacija tamno crvene i plave boje). Lastavica je ptica selica i u Hrvatsku dolazi krajem ožujka ili početkom travnja dok u toplije krajeve odlazi krajem rujna ili početkom listopada.
Lastavica se najčešće gnijezdi u selima i manjim sredinama u blizini domaćih životinja (u štalama i drugim ograđenim prostorima). 
Gnijezdo radi od blata, zalijepljeno za gredu ili zid neposredno ispod stropne plohe zavučeno u unutrašnjost nekog objekta. Otvor na gnijezdu je smješten s gornje strane. U jednoj sezoni lastavica se može gnijezditi dva puta. U gnijezdo ženka najčešće položi četiri do pet jaja iz kojih se nakon 15 dana izlegu maleni ptići. Oba roditelja se brinu o mladuncima koji nakon 20 dana života počinju izlijetati iz gnijezda. Nakon pet do šest tjedana mladunci napuštaju svoje roditelje i kreću u samostalni život.
Negativni učinci na broj lastavica u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj jesu sve manji broj seoskih domaćinstava koja uzgajaju stoku (domaće životinje u štalama osiguravaju toplinu lastavici tijekom gniježđenja, kao i velik broj kukaca i mušica kojima se lastavica hrani), korištenje kemijskih sredstava u poljoprivredi koji smanjuju broj kukaca te globalne klimatske promjene.
Vjeruje se da je očuvanje tradicionalne poljoprivrede ključno za zaštitu lastavice na području naše zemlje.
Izvor:
Autor teksta:
