Zaštita kopnenih sisavaca usredotočena je uglavnom na krupne sisavce jer upravo njih ljudsko djelovanje najviše ugrožava. Intenzivan lov na velike sisavce početkom prošlog stoljeća nije značajnije utjecao na veličinu njihovih populacija. Do promjena dolazi tek kasnije, zbog istovremenog utjecaja suvremenog krivolova i gubitka staništa. Tužno je da su veliki sisavci česte mete zbog mesa, kože i rogovlja. Mnogi kopneni sisavci – slonovi, velike mačke ili majmuni – postali su „vodeće“ vrste i objekt stalnih zaštitarskih napora.
Koliko ih je u opasnosti?
U zaštiti nekih vrsta postignut je određen uspjeh, ali druge jedva preživljavaju, na razmeđu ugroženih i izumrlih vrsta. 
Opstanak mnogih životinja prepušten je onome tko ih je doveo u takav položaj. Njihov status i potrebu za zaštitom određuje IUCN (Međunarodna organizacija iz više od 103 države). U Crvenoj knjizi navode status i propisuju mjere zaštite za oko 700 vrsta sisavaca (uključujući i morske sisavce).
Vrste su raspoređene u osam kategorija: izumrla vrsta, izumrla u prirodi, ozbiljno ugrožena vrsta, osjetljiva vrsta, nedovoljno podataka, neodređen status. Ugrožena je vrsta samo na jedan korak do izumrle, pa će svako smanjenje broja jedinki najvjerojatnije dovesti do njezina izumiranja. Ostale kategorije označavaju izvjesno poboljšanje u stabilnosti vrste.
Kontrola trgovine
Glavna snaga u zaštiti sisavaca je Konvencija o međunarodnoj trgovini ugroženim vrstama divljih životinja i biljaka (CITES), koju je do danas potpisalo više od 100 država. Hrvatska je potpisnik od 12. lipnja 2000. godine, što znači da uvoz i izvoz svake ugrožene životinjske vrste može odobriti isključivo Ministarstvo za zaštitu okoliša i prostornog uređenja. CITES zabranjuje trgovinu i uvoz ugroženih vrsta iz prirode (osim pod posebnim uvjetima) pa tako, između ostalog, onemogućuje trgovinu mačkama iz porodice Felidae i vidrama roda Lutrinae. CITES je pomogao da se smanji lov na divlje životinje i njihova potražnja.
Osnovni problem koji dovodi do smanjenja broja najkrupnijih kopnenih sisavaca jest gubitak staništa. Broj afričkih slonova naglo se smanjuje još od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada ih je prebrojano 1,3 milijuna, a 1994. manje od 600.000.
Ubijanje slonova pokušava se zaustaviti zabranom trgovine slonovom kosti, vrijedna dva milijuna funti, zaplijenjena je na crnom tržištu i spaljena u Nairobiju. Iako su radi zaštite slonova osnovani nacionalni parkovi, oni čak ni tamo nisu sigurni od krivolovaca pa im se, s tek nekoliko iznimaka, broj i dalje smanjuje i u zaštićenim i u nezaštićenim područjima. Procjenjuje se da ih u nacionalnim parkovima živi oko 175.000.
Azijski slon također stradava zbog gubitka svog prašumskog doma. U Aziji ih je preostalo još samo 50.000, od čega polovica živi u Indiji. Mnogi su azijski slonovi pripitomljeni, a siloviti se napori poduzimaju u zaštiti staništa.
Mačke u krizi
Na gotovo svim kontinentima nalazimo ugrožene vrste velikih mačaka: u Južnoj Americi je to jaguar, u Sjevernoj Americi puma (naziva se i planinski lav), u Africi gepard, leopard i berberski lav, a u Indiji tigar. 
Sve velike mačke ugrožavaju iste pojave: gubitak staništa i krivolov.
Puma, koja je nekada bila rasprostranjena širom Sjeverne Amerike, nestala je u mnogim njenim dijelovima. Berberski je lav najrjeđi od svih lavova, a u prirodi je posljednji primjerak odstrijeljen još 1920. godine.
Mužjaka karakterizira osebujna tamna griva. Iako postoji program njegova uzgoja u zatočeništvu, nije vjerojatno da će ikada više ijedna jedinka biti puštena u prirodu jer njegovo prirodno stanište više gotovo i ne postoji.
Jaguar
Nekadašnje područje rasprostranjenja jaguara protezalo se od Arizone do Argentine. Dugo je izlovljavan radi privlačnog krzna, pa je danas izumro u mnogim područjima. Isključivo radi njegove zaštite osnovan je rezervat u Belizeu (Cockscomb Forest Jaguar Reserve). Tako je ispunjen prvi uvjet za ponovno povećanje njihovog broja. Nažalost, kod velikih je mačaka uvijek prisutan problem prostora, a kako jedan jaguar treba 100 km² za sebe, i rezervati moraju biti prostrani. Jedna od mnogih manjih južnoameričkih mačaka, ocelot, također stradava radi atraktivnog krzna i nalazi se na popisu ugroženih vrsta.
Zaštita tigra zaokupila je pažnju javnosti još 1972. kada se pokušalo pomoći tigrovima jugoistočne Azije. 
Ipak, mjere su poduzete prekasno za kaspijskog, javanskog i balijskog tigra; danas ih više nema. Jedna od pet preostalih vrsta koje još borave u prirodi, je kineski tigar, od kojeg je nažalost preostalo još samo 50 jedinki, sibirskog tigra ima 400-500, indokineskog oko 1500, sumatranskog oko 500 jedinki. Najmanje ugrožena vrsta je bengalski ili indijski tigar, s više od 3000 jedinki koje još uvijek žive u prirodi.
Prije nego što je čovjek kročio u njihova šumska i prašumska staništa, indijski je potkontinent nastavalo 40.000 tigrova. Danas postoji gotovo jednak broj bengalskih tigrova u zatočeništvu i u prirodi. Razmnožavanje u zatočeništvu strogo se znanstveno nadzire, pa je većina od oko 2000 tigrova u zatočeništvu tretirana hormonalnim kontraceptivnim implantima koji se usađuju pod kožu. Na takav se način strogo kontrolira razmnožavanje koje je dopušteno samo u korist programa zaštite. Nastavljaju se i pokušaji oplodnje ženki in vitro spermom prikupljenom od mužjaka elektrostimulacijom.
Danas je jajašce ženke tigra moguće oploditi u laboratoriju i usaditi ga u maternicu gdje će se uspješno razvijati. Sva ova znanstvena dostignuća pokazuju da su mogući krupni koraci u daljnjoj zaštiti. U međuvremenu, na tigrove se još uvijek gleda kao na pravu pošast u močvarama mangrova Sunderbans, oko delte Gangesa, gdje čovjek ubrzano osvaja njihovo prirodno stanište.
Medvjedi u opasnosti
Opstanak medvjeda ozbiljno ugrožava čovjek. Odolijeva mu još samo sjeverni medvjed, koji je još uvijek široko rasprostranjen oko arktičkog kruga. Grizli je ugrožen i zaštićen u Sjevernoj Americi, a nekadašnja široka rasprostranjenost smeđeg medvjeda u Europi zamijenjena je većim brojem manjih osamljenih populacija u planinskim predjelima. 
Broj malajskih medvjeda u prirodi smanjuje se tolikom brzinom da će on uskoro biti osuđen na preživljavanje i razmnožavanje u zatočeništvu.
Majmuni su najugroženiji red sisavaca: sačinjavaju 46% ugroženih vrsta. Četiri vrste velikih čovjekolikih majmuna – gorila, čimpanza, mali čimpanza i orangutan – pate zbog gubitka staništa i različitih oblika ljudske djelatnosti. Budući da čovjekoliki majmuni rađaju samo jedno mlado svakih šest godina, lov može u hipu uništiti cijelu vrstu.
Iako je u prirodi preostalo manje od 20.000 čimpanzi, razmještenih u 25 afričkih država, provode se različiti uspješni procesi rehabilitacije i povratka u prirodu.
Planinske gorile
Od tri podvrste gorila u najvećoj je opasnosti planinski gorila: u prirodi je preostalo manje od 450 jedinki. Zaštitari su osnovali nacionalne parkove u netaknutim dijelovima tropske kišne šume. Ujedno razvijaju nacionalni program zaštite, provode posebne projekte zaštite gorila i lokalnom stanovništvu ukazuju na prednosti obrazovnog turizma.
Orangutan je jedini veliki čovjekoliki majmun koji ne živi u Africi. Krčenje kišnih šuma uzrokovalo je smanjenje broja orangutana u njihovu azijskom domu (Borneo i Sumatra). 
Puštanje u prirodu jedinki uzgojenih u zatočeništvu provodi se s ograničenim uspjehom.
Populacija živopisnog zlatnog lavljeg tamarina u jugoistočnom Brazilu spala je 1969. godine na oko 100 jedinki. Zahvaljujući uzgoju u zatočeništvu, danas se oporavlja. U zoološkim vrtovima boravi ih 500, a već ih je 300 pušteno u prirodu.
Među mnoštvom afričkih majmuna, grivasti pavijan, mandril, dril, nekoliko vrsta živopisnih kolobus majmuna, mangabija i gvenona česti su stanovnici zooloških vrtova. Sve su ove vrste navedene u Crvenoj knjizi primata.
Spas za nosoroga
Svih pet vrsta nosoroga ugrozio je gubitak staništa i krivolov. Od 1970. nestalo je 90% nosoroga na svijetu. Najrjeđi je javanski nosorog s još samo 50 jedinki. Nekada je značajno uništavao nasade, pa je spremnost vlasti da novčano nagrađuju njegovo ubijanje dovela do desetkovanja vrste.
Suvremeni program razmnožavanja u zatočeništvu pomaže u izgradnji raspoložive populacije nosoroga pogodne za kasnije puštanje u prirodu. U prirodi nalazimo još samo 550 jedinki sumatranskog nosoroga, ali se uzgaja u zoološkim vrtovima širom svijeta. Indijski, bijeli i crni nosorog žive u sušnijim i otvorenijim staništima koje nažalost često iskorištava i čovjek. Populacija indijskog nosoroga pala je u prirodi na 2000 jedinki, a crni nosorog je doslovce desetkovan: populacija mu je smanjena s 65.000 jedinki 1970 na manje od 2500 2002. godine. Smanjenje broja gotovo je u potpunosti posljedica krivolova.
Rog crnog nosoroga na Srednjem istoku koriste za izradu obrednih bodeža, a u jugoistočnoj Aziji u svrhu narodne i alternativne medicine. 
Zaštitne mjere koje bi mu trebale pomoći uključuju naoružane čuvare koji hvataju krivolovce, preraspodjele nosoroga s ciljem uspješnijeg razmnožavanja i ukidanje dozvola lovcima na krupnu divljač da odstrjeljuju stare mužjake.
U Južnoafričkoj Republici bijeli su nosorozi otrgnuti sa samog ruba propasti. Šezdesetih godina započet je uspješan program njihova razmnožavanja. Danas cjelokupna populacija obuhvaća više od 7500 jedinki. Poduzeti su i pokušaji odstranjivanja rogova pojedinim životinjama, kako bi postale manje privlačne krivolovcima. Ali krivolov se ipak nastavlja. U nastojanju da se spase posljednji nosorozi iz Zimbabvea međunarodna organizacija za spas nosoroga otpremila je 20 nosoroga u Teksas, Floridu i australski Novi Južni Wales. Tamo će ustaliti populaciju van dosega krivolovaca i vratiti je u Afriku. Na terenu su osnovani rezervati i osigurani helikopteri za hvatanje krivolovaca te novac za patrole koje bi ih slijedile.
Ostali ugroženi sisavci
Krčenje šuma ugrožava ne samo krupne već i sitne sisavce. Anoa je najmanji bivol – najveća visina dosegne mu 107 cm. Ubijaju ga zbog mesa, rogova i debele kože. Izrazito naglo gubi svoj šumski dom na indonezijskom otoku Sulawesi smještenom na ekvatoru.
Babirusa je osebujna svinja koja nastanjuje Indoneziju. Gornji očnjaci mužjaka zakrivljeni su i probijaju kožu iznad njuške. Kao ugrožena vrsta također je uključena u program razmnožavanja u zatočeništvu. Rušenje planinskih šuma ugrozilo je opstanak crvenog pande u Kini. Njegovog velikog rođaka, velikog pandu, osim gubitka staništa ugrožava i odumiranje bambusa nakon cvatnje. Veliki se panda uzgaja u zoološkim vrtovima i aktivno štiti u rezervatu Sechuan visoko u kineskim planinama. U prirodi ih je preostalo još manje od 500.
Bizoni, konji, antilope
Jedna od najpoznatijih priča o krupnim biljojedima koji su dovedeni do ruba propasti je slučaj američkog i europskog bizona. Veliki američki biljojed preplavljivao je sjevernoameričke prerije 40-60 milijuna godina, da bi doseljenjem Europljana i intenzivnog lova gotovo nestao. Europski bizon stradao je zbog krčenja šuma.
Zaštita američkog i europskog bizona provedena je vrlo pažljivo. U rezervatima je broj američkih bizona povećan na 50.000. 
Europski bizon opstaje u rezervatima u Poljskoj, Bjelorusiji te nekim drugim državama nastalim nakon raspada SSSR-a.
Postoji još čitav niz biljojeda koji su nekada pasli na velikim prostranstvima ali su od čovjeka pretrpjeli gotovo nenadoknadive gubitke pa se danas jedva održavaju u zatvorenim i strogo čuvanim prostorima.
Smatra se da je konj Przewalskoga, koji je nekada nastanjivao gorje Altaj u središnjoj Aziji, do danas u potpunosti nestao. Oko 300 jedinki preostalih u zoološkim vrtovima čuva se kao matično stado za razmnožavanje. Ova je životinja važna kao jedan od predaka domaćeg konja.
Programi uzgoja zaštićenih vrsta u zatočeništvu postigli su velik uspjeh u zaštiti polupustinjskih vrsta jer je njihovo stanište ipak najvećim dijelom očuvano. Uzgoj arapskog oriksa u zatočeništvu započeo je 1962. Oriks je 1972. potpuno nestao iz prirode.
Raspoložive jedinke prebačene su iz Omana u zoološki vrt u Phoenixu u američkoj državi Arizoni (koji ima sličnu klimu kao i njihov pustinjski dom), a razmnožavale su se toliko dobro da su prve jedinke 1982. poslane nazad u Oman. Danas ih nadziru posebno plaćeni čuvari koji istovremeno prate njihovo zdravstveno stanje.
Članak je izvorno objavljen u 55. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
