Iz pozicije osobe kojoj je čitanje opsesija i profesija (nastavnica Hrvatskoga jezika u srednjoj strukovnoj školi) svakodnevno promišljam o važnosti čitanja. Nezainteresiranost učenika i nedostatak vremena samo su neki od argumenata kojima obrazlažemo nedostatno čitanje. Novi kurikuli Hrvatskoga jezika uvode u nastavu i popularno znanstvene tekstove koji su učenicima bliskiji (po dužini, sadržajno i primjenjivi u svakodnevnim životnim situacijama). Tako doprinose kritičkom promišljanju, ali i razvijanju čitateljskih kompetencija. Izborna djela za cjelovito čitanje potiču učenike (ali i nastavnike) na čitanje novih naslova i autora koji do sada nisu bili na popisu lektire.
U romanima Marije Jurić Zagorke mladi će čitatelji uz napetu fabulu dobiti cjelokupnu sliku hrvatske prošlosti, naučiti o feudalnom uređenju i ljubavi koju ni jedna prepreka ne može ugasiti. Nakon Zagorke 20. st. obilježile su književnice koje guramo u ladicu ženskoga pisma (iako one same to neće opravdavati). Autorica bi Izdvojila Irenu Vrkljan, Dubravku Ugrešić, Slavenku Drakulić i Julijanu Matanović. Vješte pripovjedačice svakodnevnim jezikom progovaraju o životu velikih kao i malih žena, tako pitko i emotivno pa u njima čitateljica može prepoznati samu sebe ili svoju majku i baku.
O istom stoljeću progovaraju i Zoran Ferić u Putujućem kazalištu i Ivana Šojat u Unterstadt, a čitatelj u njima može pronaći autobiografske momente koji su obilježili život na ovim prostorima. I u ostalim djelima autori zaokupljaju pozornost čitatelja kao i Kristijan Novak (Ciganin, ali najljepši, Črna mati zemla) koji uz Želimira Periša (Mladenka kostonoga) piše ponajbolji roman 21. stoljeća. Oba autora spajaju tradiciju i suvremenu književnost, Novak međimursku predaju, a Periš epski deseterac vješto tka u prozu o posljednjoj vještici Gili. O stvarnosti kojoj svjedočimo od pedesetih godina prošlog stoljeća, pogled s geografskim odmakom daje Mira Furlan. Voli me više od svega nije samo osobna ispovijest nego svjedočanstvo jedne umjetnice koja nije odabrala stranu i stoga je udaljena…
Odabir autora i naslova utemeljen je na subjektivnom dojmu zadnjih čitanja. Uvjerit ćemo se u vrijednost hrvatskih autora ako popisu dodamo i Julijanu Adamović, Leu Brezar, Miru Gavrana, Mani Gotovac, Miljenka Jergovića, Jerka Mihaljevića, Juricu Pavičića…I mnoge koje nisam navela, a oni su tu, pisanom riječju čekaju da ih uvrstimo na popise želja i popise pročitanih djela.
Ono što je najveći argument u čitanju hrvatskih autora književne su večeri (webinari i virtualni susreti) na kojima upoznajemo autore. Uviđamo kako su i oni od krvi i mesa, i kako svojom riječju, onom napisanom i izgovorenom, bogate i naš vokabular (intelektualni), potiču doživljajnu spoznaju i bude empatiju. Najbolja terapija mi je književni susret s Ivanom Šojat, Leom Brezar i Želimirom Perišem (nakon popuštanja epidemioloških mjera…navodim samo zadnje). Autorica se raduje i s nestrpljenjem iščekuje upoznavanje s novim književnicima, kako preko njihovih djela tako i uživo. A ovogodišnji Interliber dokazuje koliko je susret književnika i čitatelja važan.
