Čovjek je po svojoj prirodi društveno biće, a usamljenost i izolacija najteže padaju baš djeci školske dobi.
Većina djece u svojem razvoju prolazi kroz faze u kojima se „muče“ s uspostavljanjem prijateljstava, ili kroz učenje vještina pregovaranja svojih različitosti u održavanju tih prijateljstava. Te česte, razvojno uvjetovane „muke“ često ne zahtijevaju zabrinutost; ono što djeci u takvoj fazi treba je razgovor i podrška u njihovim pothvatima prijateljevanja. Iako takva dječja iskustva ne ukazuju nužno na činjenicu da je dijete usamljeno, u nekim slučajevima, ukoliko se na to ne obrati dovoljno pažnje, može predstavljati početak djetetovog puta prema usamljenosti.
Usamljena djeca nisu jednostavno – sama, već su odvojena od onoga što je od vitalne važnosti za njihov rast i razvoj kao ljudske jedinke. Njihova usamljenost ih odvaja od tri važna područja: povezanosti s odraslim osobama (roditeljima, rodbinom, učiteljima …), povezanosti sa svojom vršnjačkom skupinom, te povezanosti sa smislenim aktivnostima. Kada se to poveže s djetetovom (ne)sposobnosti za izražavanje svoje unutarnje frustracije i boli, dijete se počinje osjećati da ga nitko ne razumije ili primjećuje, osjeća se bespomoćno, kao da nigdje ne pripada. Razvijaju se osjećaji usamljenosti, bezvrijednosti, besmisla i nesigurnosti u svijet koji ga okružuje, što sve može predstavljati i početak razvoja simptoma depresije.
Što treba svakom, a posebno usamljenom djetetu?
Obiteljske aktivnosti i povezanost s važnim odraslim osobama. Djeca trebaju više od dobronamjernih roditelja – trebaju roditelje koji su emocionalno dostupni. Roditelji su ti koji djetetu pomažu stvoriti smisleni život, emocije i ponašanja, a takve životne lekcije se usvajaju kad su dijete i roditelji emocionalno povezani.
Povezanost s vršnjacima. Vršnjačke veze su od vitalne važnosti za djetetov razvoj, bio to „samo jedan“ najbolji prijatelj ili npr. grupa prijatelja u koji s njim treniraju nogomet u istom klubu.
Aktivnosti koje daju širi smisao, osobni interesi ili hobiji. Život je pun smisla kad dijete osjeća da sudjeluje u nečem vrijednom ili većem od njega samog.
Aktivnosti koje dovode do prihvaćanja samog sebe. Usamljeno dijete treba nadu da je, bez obzira na svoje muke odrastanja, neuklapanja u društvo ili razvijanja interesa, posebno i vrijedno takvo kakvo jest. Ukoliko dijete dobije priliku izraziti svoja unutarnja iskustva, dobiva i priliku za razvoj samopoštovanja te osjećaj kontrole nad vlastitim životom.
Kako pomoći usamljenom djetetu?
Socijalne vještine se mogu (na)učiti. Roditelji mogu svom djetetu pokazati što to znači biti
prijatelj, ali ne mogu mu stvoriti njegove prijatelje ili pomoći mu zadržati ih, to će morati naučiti samo. Evo nekih savjeta kako mu ipak olakšati taj proces:
Igra je bitna! Stvorite mnogo prilika za igru i socijalizaciju vašeg djeteta s drugom djecom. Ukoliko dijete ima naporan i prenatrpan svakodnevni raspored, pokušajte ga malo „rasteretiti“ kako bi imalo dovoljno vremena za igru i druženje. Ako je vaše dijete stalno nedostupno drugoj djeci, djeca će u svojim druženjima naučiti ne računati na njega. Pobrinite se da redovito odlazi kod svojih prijatelja ili da se često igraju vani. Isto tako, dozvolite svojem djetetu da poziva prijatelje na igru u svoj dom.
Budite svjesni ponašanja svog djeteta prema drugoj djeci. Npr. djeca koja ne vole dijeliti, djeca koja su sklona biti dominantna, agresivna ili koja vole zapovijedati, obično imaju dosta poteškoća u uspostavljanju i održavanju prijateljstava. Pomozite djetetu u razvijanju empatije i vještina slušanja time što će postati svjesnije osjećaja svojih prijatelja. Razgovarajte s njim o načinima na koje može upravljati svojim osjećajima. Djeca školske dobi obično iskazuju viši stupanj samokontrole u odnosima s drugim ljudima, kao i razvijeniji osjećaj empatije.
Budite prijatelj. Svojim prijateljstvima, te pomaganjem i poštovanjem drugih ljudi pokažite što to znači biti prijatelj. Pozivajte goste u svoj dom i pritom čim više uključite svoje dijete. Potaknite ga da bude korisno, ljubazno i uslužno, time što će vam npr. pomoći u pripremama za dolazak gostiju ili što će preuzimati njihove kišobrane, odnosno usvajati važne socijalizacijske vještine. Dajte mu do znanja koliko cijenite njegov doprinos.
Upoznajte svoje dijete. Budite svjesni stvarnih interesa svog djeteta te njegovih karakternih osobina. Odrasli ljudi se razlikuju po stupnju svoje društvenosti, pa tako i djeca. Ne silite ga da postane nešto što ono jednostavno nije. Prihvatite činjenicu da je dijete zadovoljno time da ima „samo“ 1-2 bliska prijatelja ili to da ga jednostavno više privlače individualne aktivnosti. Naučite razlikovati djetetovu usamljenost i izolaciju od njegove urođene, karakterne potrebe da nešto više vremena provodi samo sa sobom, bez osjećaja usamljenosti. Takvom djetetu pomozite u stjecanju hobija koji odražavaju njihove interese ili individualnu kreativnost, što bi naknadno moglo predstavljati i osnovu za dijeljenje svojih interesa s drugima.
Ne nastojte dijete pod svaku cijenu učiniti „previše drugačijim“. Tijekom svojih školskih godina, većina djece ne želi izgledati ili osjećati se drugačije od ostale djece. Jedan od najvažnijih „zadataka“ tog doba je – uklopiti se. Dosta roditelja želi da im se dijete na neki način „izdvaja“ iz gomile, ali to je najčešće u velikom konfliktu s onim što djeca te dobi stvarno žele, a to je biti dio gomile. Dijete koje je „previše drugačije“ od ostale djece predstavlja potencijalnu metu za zadirkivanje, izolaciju i druge oblike vršnjačkog nasilja.
Potaknite dijete da razvija prijateljstva s „društvenijima“ od sebe. To vjerojatnije dovodi do toga da će taj „društveniji“ prijatelj pozitivno utjecati na vaše dijete. Iako bi vam se sam početak njihovog druženja mogao učiniti „grbavim“, dijete bi kasnije moglo početi slijediti primjer svog prijatelja, čime bi se postepeno počelo graditi i njegovo samopouzdanje narušeno usamljenošću i izolacijom.
Potaknite dijete da se druži i s mlađima od sebe. Kroz vođenje i „mentorstvo“ mlađe djece, starije dijete povećava svoj osjećaj samopoštovanja, razvija društvenu odgovornost te poboljšava svoje komunikacijske vještine.
Potaknite dijete da pohađa neke grupne aktivnosti. Grupe zahtijevaju komunikaciju i socijalizaciju. Usamljeno dijete će tako naučiti izražavati se pred drugima, dijeliti s njima svoje sposobnosti, dok će mu njegovo sudjelovanje u grupnim aktivnostima pomoći u razvijanju osjećaja ponosa prema vlastitim postignućima te povećati njegovo samopouzdanje. Ipak, dajte djetetu vremena da se polako privikne na grupu, da je samo „isproba“, i ostavite mogućnost odustajanja, ako stvarno to želi. U adaptaciji će mu ispočetka svakako više pomoći manje grupe, od 3-5 članova. Zapamtite, dijete mora osjetiti svoju sigurnost u grupi, a manja grupa ga neće toliko preplašiti. U velikim grupama se među djecom razvija poprilična količina zahtjevnih, natjecateljskih odnosa, tako da usamljeno dijete neće steći puno prilika za uživanje u druženju.
Zadajte djetetu posebne zadatke. Ovo je savjet koji se može primijeniti i kod kuće i u školi. Ispunjavanjem posebnih zadataka (npr. samostalan odlazak u trgovinu, pospremanje svoje sobe, pomaganje u svakodnevnim poslovima, i slično) dijete će naučiti neke strategije i tehnike koje može primijeniti i u grupnim aktivnostima. Dopustite mu da samo obavi zadani zadatak, da shvati kako u njega imate potpuno povjerenje.
Ana Plazonić Fabian, prof.
Literatura
Davis, D. (1999). Child Development – A Practitioner's Guide. The Guilford Press, New York.
Klarin, M. (2006). Razvoj djece u socijalnom kontekstu – Roditelji, vršnjaci, učitelji – kontekst razvoja djeteta. Naklada Slap, Jastrebarsko.
Vulić-Prtorić, A. (2004). Depresivnost u djece i adolescenata. Naklada Slap, Jastrebarsko.
http://www.parentscanada.com/developing/school/articles.aspx?listingid=168
Ovaj autorski članak nije dopušteno prenositi u cijelosti, već je moguće preuzeti prvi odlomak te postaviti poveznicu na izvorni tekst na ovoj stranici.
