Tada je, iz znanstvenicima nepoznatog razloga, izumrlo čak 95% svih živućih vrsta. Za oporavak biljnog i životinjskog svijeta bilo je potrebno 15 milijuna godina, i tek se sredinom trijasa počinje javljati veća bioraznolikost. Negdje u to vrijeme, prije oko 235 milijuna godina pojavili su se dinosauri.
Dvije su osnovne skupine dinosaura – Ornitischia i Saurischia. Skupini Ornitischia pripadale su one vrste dinosaura čije je kukovlje bilo slično kukovlju ptica, a stidne kosti okrenute unatrag. Svi su bili biljojedi, a dijelimo ih u tri skupine. 
Tireofore su bili četveronožni opločeni i oklopljeni dinosauri, marginocefali su imali glave s koštanim ukrasima ili rogovima, a ornitopodi su bili dvonožni biljojedi. Svima im je zajednička građa čeljusti i zuba, koji su se specijalizirali za učinkovito brštenje i žvakanje biljaka.
Velika obnova
U ranom su trijasu kopnom dominirali gmazovi nalik sisavcima iz skupine dicinodonata, a iz te su se skupine razvili cinodonti, koji su preci sisavcima. Sredinom trijasa iz skupine gmazova arhosaura izdvojile su se razvojne linije krokodila, pterosaura i dinosaura, koji su se pak filogenetski razdvojili u skupine Ornitischia i Saurischia.
Fosili jedne od najranijih skupina dinosaura pronađeni su na području Argentine i Brazila u stijenama čija je starost procijenjena na oko 228 milijuna godina. Jedan od identificiranih rodova ovih ranih dinosaura bio je Eoraptor. Njegov je gotovo potpun kostur pronađen 1991. godine, a otkriva da se radi o relativno malenim organizmima, tek jedan metar dugima, mase oko 11 kilograma. Pretpostavlja se da je bio agilan i žestok borac koji je lovio guštere i životinje nalik sisavcima.
Njegov suvremenik iz roda Herrerasaurus bio veći od njega, dužine do pet metara i težak poput ponija. On je bio jedan od najvećih lovaca toga doba, a lovio je manje dinosaure biljojede.
Nekoliko milijuna godina kasnije, u kopnenim ekosustavima kasnog trijasa, glavni predator iz skupine dinosaura postaje rod Coelophysis. 
To su bili relativno mali mesojedni predatori koji su se hranili i strvinama, a pretpostavlja se da su u vrijeme oskudice hrane tijekom sušnog razdoblja bili i kanibali. Maksimalna im je dužina od vrha njuške do vrha repa bila oko tri metra, a u kukovima su uspravno stojeći bili visoki oko jedan metar. Težili su svega oko 40 kilograma.
Jurski park
U juri, golema kontinentska masa Pangea polako se lomila, ali je flora i fauna čitavog kopna još uvijek bila vrlo slična. Prema kraju jure to se promijenilo te se javljaju pri znaci različitosti. Bilo je to razdoblje velike raznolikosti skupine krokodila, a potkraj jure pojavljuju se i prve ptice (Archaeopterix). U međuvremenu je nebo pripadalo velikom broju vrsta pterosaura, poput rodova Dimorphodon i Rhamphorhynchus, koji su još uvijek bili obilježeni primitivnim osobinama, primjerice dugim repom. Osim sve veće bioraznolikosti dinosaura, jedna od najzapaženijih promjena tijekom jure u odnosu na trijas bila je i njihova veličina.
Sauropodi su bili izuzetno veliki četveronožni biljojedni dinosauri, dugih vratova i izrazito dugih repova. Najduži od svih (mogao je narasti do 45 metara) bio je Diplodocus, ali sa svojim 30 tona nije bio i najmasivniji u skupini. Smatra se da glavu nije mogao podići mnogo više od visine ramena. Težinu svog golemog vrata balansirao je dugačkim repom, koji je stanjivao prema kraju, a držao ga je u vodoravnom položaju, a ne na zemlji.
Ovaj je golemi biljojed vjerojatno živio u krdima od po dvadesetak jedinki, koja su se sastojala gotovo samo od odraslih i tek poneke juvenilne pridošlice. Hranili su se uglavnom prizemnom vegetacijom. Slične su životne cikluse imali i njihovi srodnici: Apatosaurus, Brontosaurus, Camarasaurus i Brachiosaurus. Iako su sve ove skupine sauropoda zauzimale gotovo jednake ekološke niše, čini se da su vrlo uspješno koegzistirale. Brachiosaurus je bio jedan od najmasivnijih sauropoda, s čak 70 tona, a dugačak i visok vrat omogućio mu je brstiti lišće četinjača s visine od punih 13 metara.
Od ostalih je biljojednih skupina važna pojava skupine tireofora sa zaštitnim pločama na tijelu, kakav je primjerice Stegosaurus. To su bile životinje duljine do petnaest metara i mase do sedam tona. Ovaj je rod dinosaura najprepoznatljiv po nizu ploča od vrata preko leđa i repa, čija funkcija znanstvenicima ni danas nije sasvim jasna. Jedna teorija kaže da su one služile poput radijatora, slično kao što slonu danas služe njegove velike uši.
Ove su ploče bile tanke i prožete mnoštvom krvnih žila, te se stoga smatra da su služile u regulaciji tjelesne temperature. 
Pomagale su Stegosauru da se zagrije kad se postavio prema suncu, a da se ohladi kad se okrenuo od njega. Moguće je da ih je Stegosaur koristio i za vrijeme udvaranja, a jedna od također vjerojatnih uloga bila je i zastrašivanje predatora. Kad bi se ploče ispunile krvlju, postale bi jarče boje.
Ukoliko ova taktika protiv grabežljivaca ipak nije upalila, ova bi životinja još uvijek imala izgleda otjerati svog progonitelja snažnim repom, na kraju kojeg su bile četiri zastrašujuće bodlje.
Jedan od najranijih predstavnika velikih lovaca bio je Megalosaurus, dug oko devet metara koji je sredinom jure nastanjivao obalne šume. Njegov je kasniji rođak Allosaurus bio najveći kopneni grabežljivac. Ovaj je rod tijekom kasne jure lutao zapadnom Amerikom i jugozapadnom Europom. Alosauri su bili dvanaest metara duge i tri tone teške životinje, koje su lovile sauropode.
Grabežljivci iz mora
Iako su u vrijeme kasne jure vode Tethys oceana prodirale u unutrašnjost jedinstvenog kopna nazvanog Pangea, tako su se na tom dijelu formirala plitka i topla, tzv. epikontinentalna mora koja su vrvjela različitim oblicima života. Na dnu mora protezali su se nepregledni morski grebeni, a vodenim stupcem brojnošću su dominirali oklopljeni glavonošci amoniti. Ribe koštunjače su do tog vremena već postale brzi plivači, a i raznolikost vrsta se znatno povećala.
Kako su mora pružala obilje hrane, i gmazovi su zaronili u morske dubine i zauzeli sam vrh hranidbenih lanaca i u ovim ekosustavima. Bili su ogromni, neobična izgleda; iako nisu dinosauri, vrijedni su naše pažnje. Razvili su se u mnoštvo različitih oblika, a ihtiosauri, gmazovi vanjštinom slični dupinima, koji su se uglavnom hranili lignjama, bili su jedna od najuspješnijih skupina.
Najveći od svih morskih grabežljivaca, a ujedno i najveći grabežljivac koji je ikada postojao bio je Liopleurodon, dug gotovo 25 metara, s čeljustima koja su sama za sebe bila duga gotovo tri metra, a stvorena da jednostavno rastrgaju plijen.
Osim što se hranio morskim gmazovima, vjerojatno je znao i iz zasjede zaskočiti neoprezne dinosaure iz skupine tetanura kakav je primjerice bio Eustreptospondylus koji je nastanjivao obalna područja, a ponekad je lovio morske organizme.
Tekst je izvorno objavljen u 69. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
