Tropske kišne šume zauzimaju golema prostranstva ekvatorijalnog dijela zapadne Afrike, jugoistočne Azije, otoka zapadnog Pacifikia te Južne Amerike: od Paname preko bazena Amazone do južnog Brazila. Ovo su područja s najgušćim i najbogatijim biljnim pokrovom na Zemlji, a znanstvenici mogu jedino nagađati o ukupnom broju tamo nastanjenih biljnih i životinjskih vrsta.
Klimatski uvjeti u tropskim kišnim šumama manje-više su stalni tijekom čitave godine. S obzirom na to da se ova područja nalaze u blizini ekvatora, nema izmjene godišnjih doba, a količina svjetla i dužina dana jednaki su tijekom cijele godine. K tome, postoje tek mala kolebanja temperature i padalina, pri čemu se godišnje temperature kreću između 24 i 27 °C, a padaline su svakodnevne pa godišnje padne čak i preko dva metra kiše po četvornom metru. Razlika između kišne i sušne sezone u tim je krajevima jedva primjetna.
Vječno zelene
Zbog nepostojanja izmjene godišnjih doba u području oko ekvatora, nema niti jasnih klimatskih znakova za drveće da sve istodobno odbaci lišće. To ne znači da tropsko drveće uopće ne odbacuje svoje lišće, već da to čini u drugačijim vremenskim razmacima i s manje pravilnosti nego što smo navikli promatrajući šumu umjerenog pojasa. 
Neke vrste odbacuju svoje lišće svakih šest mjeseci, neke imaju neobične cikluse od dvanaest mjeseci i dvadeset i jedan dan, a druge pak tijekom cijele godine odbacuju lišće postepeno, s grane na granu.
Vrijeme cvatnje također se razlikuje u odnosu na proljetno cvjetanje biljaka umjerenog pojasa, a o tome na koji se poticaj pokreće cvatnja tropskih biljaka postoje samo teorije. Nepostojanje godišnjih doba znači i nesmetan rast drveća tijekom čitave godine. Stoga na presjeku debla ovih drvenastih biljaka ne možemo uočiti godove, a njihovo je drvo veoma cijenjeno zbog tvrdoće i postojanosti te se koristi za izradu različitih predmeta – od parketa i namještaja do instrumenata.
Borba za opstanak
Zbog pogodnih uvjeta za rast biljaka, na jedinici površine nalazimo više vrsta drveća nego bilo gdje u svijetu. To znači da ćemo jedva naići na slobodan komadić površine za naseljavanje nove jedinke. U biljnom svijetu tropskih kišnih šuma vlada neprestana borba za svjetlom, što u takvoj gustoj šumi znači borbu za opstanak. Kad padne na slobodni komadić tla, sjemenje drveća neko se vrijeme pritaji i čeka svoju priliku. Jedna od takvih prilika koje se nikako ne propuštaju u svijetu klijanaca i mladica tropskog drveća je uginuće i rušenje starog stabla, čime se otvara rupa u gustom šumskom svodu.
Guste krošnje drveća onemogućavaju dostatan prodor svjetlosti do samog tla, te u tropskim šumama uglavnom ne postoji bogat prizemni biljni pokrov. Zeljaste biljke, poput paprati, bromelija i orhideja, tome su doskočile tako što nastanjuju visoke grane i debla drveća (epifiti). Većina njih na svojim su domaćinima samo podstanari i pribavljaju vodu vlastitim zračnim korijenjem iz vlažne atmosfere, a hranjive tvari upijaju iz sloja humusa koji se razvio na debelim granama i deblima, ili su poput povijuša ukorijenjene u samo tlo, a drveće koriste samo kao skelu.
Nisu svi epifiti dobronamjerni. Ima i onih koje će s vremenom svog domaćina koštati života; takva je primjerice smokva daviteljica. Njena će sjemenka proklijati na grani nekog drveta, a korijen klijanaca spustit će se do tla i početi intenzivnije crpsti hranjive tvari i vodu. S vremenom će smokva proizvesti gustu krošnju koja će zasijeniti domaćina i stajati ga života. Do tog vremena smokva će već stvoriti snažno korijenje kojim će obaviti domaćina. Kad deblo domaćina istrune, preostaje šuplji cilindar smokve koja je uspješno obavila zadatak preživljavanja.
Južna Amerika
Najveća šumska prostranstva na svijetu predstavljaju vlažne tropske šume Amazone (Hylaea amazonica). Samo u Brazilu ovaj šumski kompleks zauzima čak 2,5 milijuna četvornih kilometara. Te guste neprobojne šume čini više od 4000 različitih vrsta drveća, a na samo jednom hektaru takve šume nalazimo više od 400 stabala preko stotinu različitih vrsta.
Kukci, pauci i stonoge natanjuju sve katove, a svojim prilagodbama na različite ekološke niše, kao i na obranu od brojnih predatora, zapanjuju. 
Svijet kornjaša i leptira je u kišnim tropskim šumama Južne Amerike posebna priča jer oduzima dah brojem vrsta, bojama i oblicima. Kako bi opstali u tom za njih opasnom svijetu, mnogi se od njih služe mimikrijom i u tome su svakako najveći majstori. Milijuni godina evolucije bili su dovoljni za neke nimalo opasne vrste kukaca da bojom i oblikom oponašaju svoje otrovne rođake. Uglavnom, jarke boje, kao što su crvena i narančasta, upozoravaju na opasnost, a otrovni se kukci i njihovi imitatori koriste upravo njima jer ih ptice jako dobro uočavaju.
Više od 75 vrsta koraljnih zmija koje žive u kišnim šumama Južne i Srednje Amerike, među kojima ima otrovnih i onih manje otrovnih, gotovo su istih boja. Govoreći o otrovnim vrstama i bojama upozorenja, nikako ne možemo zaobići najotrovniju žabu na svijetu koja spada u rod Dendrobates, a čest je stanovnik južnoameričkih tropskih kišnih šuma. Ovu ćemo žabicu prepoznati po jarko narančastim leđima, kojima upozorava da bi svom grabežljivcu mogla biti posljednji obrok u životu.
Svijet kralješnjaka nije ništa manje zapanjujuć i raznolik. Više od 600 vrsta ptica nastanjuje šumski svod, a bojama naprosto zasljepljuju. Uz ptice, među vladare krošnje spadaju i majmuni. Južnoamerički majmuni (majmuni Novog svijeta) specifični su po svojim izuzetno mišićavim repovima, kojima se koriste pri održavanju ravnoteže i kretanju kroz šumski svod. U prizemnom sloju šume živi tek mali broj većih životinja, a među njima je i jedan od najokretnijih grabežljivaca, i “kralj” južnoameričkih tropskih kišnih šuma – jaguar. Manje okretan predator, ali ništa manje ubojit, koji također vrema uglavnom na tlu, jedna je od najvećih zmija na svijetu – anakonda.
Jugoistočna Azija
Kišne tropske šume jugoistočne Azije ne tvore neprekinut pojas poput onoga u Južnoj Americi i Africi. Osim na kopnu, tropske se kišne šume ovdje šire preko Malajskog poluotoka na tisuće otoka malajskog arhipelaga, a osobito velike površine prekrivaju na otocima Javi, Sumatri i Borneu.
Specifično je za tropske kišne šume ovog područja da u njima nalazimo velik broj različitih vrsta mesojednih biljaka i to u prizemnom sloju među otpalim lišćem ili u višim katovima, jer su mnoge od njih penjačice. Iako ih ima različitih oblika, dominira univerzalni vrčasti oblik. 
One na svojim skliskim rubovima luče nektar pa se kukci privučeni njegovim mirisom strovale u tekućinu na dnu vrča, gdje ih probavni sokovi biljke razgrade.
Osim specifičnosti biljnoga svijeta, ovim orijentalnim kišnim tropskim šumama svojstvena je i skupina životinja koje su sposobne jedriti među krošnjama. Ovakve su prilagodbe stekle neke žabe, manji gmazovi i vjeverice. Vrsta macaklina roda Ptychozoon ima s obje strane trbuha široko kožno okrilje, među prstima letaće opne i plosnat rep. Vrsta guštera iz roda Draco životinjica je koju krase velike letaće opne koje podsjećaju na krila leptira. Lemur letaš predstavnik je sisavaca s razvijenom sposobnošću jedrenja među krošnjama, a endemičan je za područje jugoistočne Azije.
Orijentalne tropske šume posljednje su od tri velika uporišta pravih majmuna. Njih je ovdje manji broj vrsta u usporedbi sa stanjem u tropskim šumama Južne Amerike i Afrike, no skupina je vrlo raznolika. Ovdje nalazimo lorije, avetnjake, zamorce, nosane, langure, gibone i jednog predstanika čovjekolikih majmuna – orangutana.
Pluća svijeta
Osim što su jedno od najbogatijih ekosustava na svijetu, tropske kišne šume su i najveće kopnene tvornice kisika, pa nije čudno da ih nazivamo plućima svijeta. Tim izrazom najbolje opisujemo njihovu nezamjenjivu ulogu na planetu.
No, usprkos tome, nepregledna prostranstva vječno zelenih tropskih kišnih šuma nestaju s lica Zemlje. Potrebe industrije drveta i nezaustavljivo širenje poljoprivrednih površina svakodnevno ubiru danak.
Nastavimo li ovim tempom, znanstvenici predviđaju da bismo za nekoliko sljedećih desetljeća mogli bespovratno uništiti gotovo sve tropske kišne šume na svijetu. S njima nestaju milijuni biljnih i životinjskih vrsta, opustošeno tlo podložno je eroziji, proizvodnja kisika – plina bez kojeg nema života – opada, a remeti se i ciklus vode u prirodi. Ovo je jedan od trenutno najvećih globalnih problema, a ukoliko se trend uništavanja ovih oaza raznolikosti boja i oblika živog svijeta nastavi, posljedice bi mogle biti zaista ozbiljne.
Članak je izvorno objavljen u 73. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
