Da se u slučaju kvara ne ugrozi život posade, opremu za upravljanje letjelicom treba udvostručiti i utrostručiti. Veliki dio svemirskog broda zauzimaju boravišni prostor i sustavi za održavanje života posade. U njemu mora biti mjesta za kisik, hranu i piće, kao i opremu za obavljanje nužde, pranje tijela, vježbanje i spavanje. Osim toga, dok se svemirske misije bez ljudske posade u bilo kom trenutku mogu obustaviti, brodovi s ljudskom posadom moraju se vratiti na Zemlju.
Sve to uvelike povećava složenost i cijenu takvih misija, zbog čega neki znanstvenici vjeruju da će se u doglednoj budućnosti istraživanje svemira obavljati isključivo automatskim sondama. 
Ipak, mnogi od smatraju da bi, kad god je to moguće, u brodu morali biti i astronauti kao neposredni svjedoci zbivanja, a i zato da se ima tko pozabaviti neočekivanim teškoćama. Kad se takve teškoće pojave, automatske se misije nerijetko moraju okončati.
Odabiranje astronauta između dobrovoljaca u pravilu traje jako dugo. Još je duže njihovo pripremanje za svemirski let, pri čemu mnogi ne uspijevaju ispuniti vrlo visoke zahtjeve tog posla.
U ranim danima svemirskih putovanja obuka astronauta bila je vrlo gruba. Ljude koji bi se uključili u američki ili sovjetski svemirski program 1960-ih godina rutinski su divlje okretali u centrifugi. U njima su podvrgavani žestokim ubrzanjima i naglim usporenjima: jedna su ih čekala prilikom lansiranja u svemir, a druga prilikom vraćanja na Zemlju. Uz to su morali podnositi jake bljeskove, život pod niskim tlakom te ekstremnu vrućinu, buku i vibracije.
Pripreme za letove u današnjim svemirskim brodovima, primjerice Space Shuttleu, nisu tako mukotrpne. Danas u svemir može putovati svatko barem donekle krepak, jer sile kojima je podvrgnuto tijelo nisu veće od onih u luna-parku.
Bestežinsko stanje
Da bi se posada pripremila za život i rad u bestežinskom stanju, potrebni su treninzi. Američki astronautski pripravnici bestežinsko stanje najprije doživljavaju u velikom transportnom avionu KC135, s prikladnim nadimkom „komet bljuvalica“. Taj se avion najprije uspne na veliku visinu, pa se potom oštro sunovrati brižljivo proračunatom zakrivljenom putanjom. Tako avion zapravo dolazi u stanje slobodnoga pada, pa putnici više ne pritišću pod – drugim riječima, gube težinu. Tada putnici lebde po avionu ne osjećajući više nikakvu težinu te pokušavaju obaviti određene radnje da vide bi li se snašli u svemiru.
Neke aspekte bestežinskog stanja pripravnici mogu iskusiti i radeći pod vodom. Pritom montiraju opremu i obavljaju popravke lebdeći pod vodom u svemirskim skafanderima. Uzgon što ga stvara voda poništava djelovanje gravitacije. No, boravak pod vodom nije u svemu jednak lebdjenju u svemiru, jer ono na tijelo astronauta može djelovati na vrlo čudan način.
U orbiti
Kad se prvi put nađe u orbiti i izgubi težinu, astronaut će najprije osjetiti kako mu se krv diže u glavu i prsa. To se zbiva zato što krv više nije podvrgnuta k nogama usmjerenoj sili gravitacije. Osim toga, bestežinsko stanje izaziva začepljenje nosa i laganu nadutost lica.
Prvih nekoliko dana u putanji većina astronauta trpi razne loše posljedice zajedno nazvane svemirskom bolešću. To traje sve dok se tijelo ne navikne na nove uvjete, no čak i kad se astronauti prestanu osjećati loše, bestežinsko stanje može i dalje štetiti tijelu jer izaziva gubljenje kalcija iz kostiju pa postaju krhke. Upravo ta pojava možda ograniči vrijeme što ga astronauti mogu bez štete po zdravlje provesti u bestežinskom stanju. Istina, neki su sovjetski astronauti u orbiti ostali i do godinu dana bez vidljivih trajnih zdravstvenih posljedica. U budućnosti će se taj problem vjerojatno rješavati stvaranjem umjetne gravitacije brzim okretanjem svemirskog broda.
Održavanje kondicije
Za dugih boravaka u svemiru astronauti moraju redovito vježbati kako im ne bi atrofirali mišići i kosti. Uz to trebaju jesti raznovrsnu hranu, kako bi osigurali uravnoteženu prehranu.
Prvi su se astronauti često žalili na lošu kakvoću hrane koju su dobivali. Ona je većinom bila u obliku paste – vrlo hranjive, no bez okusa i teksture. Danas je hrana u svemirskim brodovima sličnija onoj koja se jede u avionima, iako je iz nje uklonjena voda radi uštede na težini, ali i zato da se zaštiti od kvarenja. Takvoj se hrani dodaje topla ili hladna voda da nabubri i postane prikladna za jelo. Nerijetko se, međutim, na jelovniku nađe i svježa hrana, primjerice puran ili biftek, a bude i svježega voća. U svemirskom se brodu piju voćni sokovi, limunada i kakao.
Posebno konstruirani svemirski nužnici laganim usisavanjem odstranjuju nečist iz tijela. Mokraća se skuplja u čašicu pričvršćenu na cijev. Ruke se peru u zatvorenom umivaoniku kroz koji protječe voda. Ostali dijelovi tijela peru se vlažnom krpom. Sve odbjegle kapljice skupljaju se usisačem jer bi inače lebdjele po kabini te bi mogle oštetiti električnu opremu.
Kad dođe vrijeme spavanju, astronauti se zatvaraju patentnim zatvaračima u vreće pričvršćene za zid. Astronauti kažu da spavanje u bestežinskim uvjetima tako dobro odmara da su im po povratku za Zemlju i najmekše postelje tvrde.
U svemirskim brodovima s ljudskom posadom astronauti dišu sasvim normalno zato što uređaji za klimatizaciju stalno osvježavaju zrak i odražavaju ga na ugodnom tlaku, temperaturi i vlažnosti. Kad, međutim, žele izaći da obave neku zadaću izvan svemirskoga broda, ili da siđu na Mjesec, astronauti moraju obući zaštitni svemirski skafander.
Svemirska odijela
Svemirsko odijelo ili skafander potpuno je hermetizirano i autonomno, ima ugrađen izvor kisika, rashladni sustav i uređaje za skupljanje tjelesnog otpada. Skafanderi za boravak izvan broda označavaju se kraticom EMU (Extra-vehicular Mobility Units – Jedinice za kretanje izvan vozila), a njihovo oblačenje traje oko 20 minuta.
Skafander se sastoji od nekoliko dijelova, koji se izrađuju u raznim veličinama. Odijevanje počinje tako da astronaut postavi uređaj za skupljanje mokraće i pričvrsti ga za pojas. Potom dolazi donje rublje napravljeno od elastične mreže u koju su upletene plastične cijevi. Kad astronauti rade, kroz te cijevi struji rashladna voda da ne bi došlo do pregrijavanja tijela.
Odijevanje u svemiru vrlo se razlikuje od iste aktivnosti na Zemlji. U svemiru astronaut u hlače ubacuje obje noge odjednom. Potom se mora uvući u gornju polovicu svemirskog odijela. Metalni pojas oko struka spaja oba dijela skafandera u hermetički zatvorenu cjelinu.
Unutarnji sloj svemirskog odijela napravljen je od najlona i u njemu je čisti kisik koji astronaut i udiše. Njegov tlak iznosi otprilike trećinu normalnog atmosferskog tlaka. Na Zemlji u ukupnom tlaku zraka najveći udio ima inertni plin dušik, ali njega nema u skafanderskoj smjesi za disanje. 
Preko unutarnjeg najlonskog sloja skafandera postavljen je ograničavajući sloj koji pomaže održavanju oblika skafandera čak i kad je pod tlakom. Nakon njega dolazi nekoliko slojeva aluminizirane plastične toplinske izolacije koja štiti astronauta od krajnosti topline i hladnoće.
U svemiru, u kojem nema zraka da pripomogne reguliranju topline, temperatura zna na izravnom suncu porasti do 180˚C, što je temperatura na kojoj se smrzavaju kosti.
Vanjski je sloj skafandera napravljen od teflona, kevlara i nomexa. Teflon je vrlo otporna plastična masa kojom se prevlače tave da ne zagorijevaju; kelvar je aramidno vlakno, tako lagano i čvrsto da se od njega izrađuju neprobojni prsluci, a nomex je vrsta posebno vatrostalnog najlona. Zahvaljujući kombinaciji tih triju materijala, vanjska je površina skafandera jako otporna. Ona se stoga ne haba čak ni pri grubom baratanju, a kroz nju ne probijaju ni mikrometeori koji se kreću velikom brzinom.
Održavanje života
Na glavu se navlači meka kapa s mikrofonom i slušalicama. Oni su povezani s radiouređajem u naprtnjači, pa preko njih astronaut komunicira s kolegama.
U naprtnjači je i sva oprema potrebna za održavanje astronauta na životu dok boravi izvan svemirskog broda. Zbog toga je kratica za tu naprtnjaču PLSS (Portable Life Support Subsystem, tj. prijenosni podsustav za održavanje života). U njemu je dovoljno kisika za šest sati boravka u skafanderu, a poseban brojčanik na prsima pokazuje u svakom trenutku koliko je još kisika ostalo.
PLSS je, osim toga, izvor vode za hlađenje skafandera. Nikakvo zagrijavanje nije potrebno, jer je uz postojeću izolaciju dovoljna i toplina što ga proizvodi astronautovo tijelo. PLSS, dalje, iz skafandera uklanja izdignuti ugljikov dioksid, vodenu paru i mirise.
Rukavice se sa skafanderom spajaju hermetičkim spojnim prstenovima, a noge su zaštićene pojačanim galošama. Skafander, napokon, ima i kacigu, tj. plastični mjehur s metaliziranim vizirom koji zaustavlja štetno ultraljubičasto zračenje što dolazi sa Sunca. Nakon toga je astronaut spreman kroz zračnu komoru izaći iz svemirskog broda. To je mali odjeljak jednim vratima spojen s unutrašnjošću broda, a drugim s vanjskim prostorom. U svakom trenutku moraju biti zatvorena bar jedna vrata, da iz broda ne istekne zrak.
Rad izvan broda označuje se kraticom EVA (extra-vehicular activity – izvanbrodska aktivnost). Dok borave vani, astronauti su u pravilu sa svemirskim brodom povezani posebnim kablom, da ne otplutaju i izgube se u svemiru. Astronauti se gdjekad samo penju po svemirskom brodu. Ponekad ipak, radi bolje pokretljivosti, oni naprtnjači dodaju MMU (Manned Manoeuvering Unit – Jedinicu za osobno manevriranje). MMU je zapravo uređaj na raketni pogon, a astronaut pomoću ručnih upravljača usmjerava sićušne sapnice i tako se kreće u željenom smjeru.
Članak je izvorno objavljen u 14. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
