Životinje aktivne noću su one koje miruju, odmaraju ili spavaju tijekom dana, a noću postaju aktivne. Noću životinje predatori kreću u potragu za hranom (plijenom), ili se noću lakše sakriju od predatora (kako same ne bi postale plijen). Neke životinje, osobito one koje žive u pustinjama, noću traže partnere ili su zbog dnevne vrućine jednostavno prisiljene postati aktivne tek kada padne mrak i spuste se visoke temperature. Na taj način sprječavaju dehidraciju i nepotreban gubitak vode koja se u pustinjskim i ostalim vrućim dijelovima svijeta teško nalazi. Neke od pustinjskih životinja koje su prisiljene biti aktivne noću jesu škorpioni, klokani, hijene, kojoti i pustinjski miševi.
Velik broj životinja postaje aktivniji noću zbog prisutnosti čovjeka. Rušenjem i uništavanjem njihovih prirodnih staništa, prvenstveno šuma i livada, u svrhu urbanizacije i naseljavanja čovjeka, izgradnje cesta i slično, neke su životinje bile primorane postati aktivne isključivo noću. Kao primjere takvih mogu spomenuti lisicu, lasicu, ježa i rakuna.
Životinje aktivne noću u pravilu imaju jako dobro razvijeno osjetilo mirisa, sluha i vida. Kako bi uspjele preživjeti, one noću moraju biti u mogućnosti po mraku pronaći hranu. Osjetilo mirisa ili njuha u pojedinih je vrsta životinja i do nekoliko stotina puta jače razvijeno od ljudskog. Vrh nosa ili njuške nekih životinja sadrži velik broj mišića kojima mogu vrlo precizno pomicati nos. Unutrašnjost nosa je naborana i sadrži milijune osjetilnih stanica i živčanih završetaka koji prenose signale u mozak gdje se obrađuju i pohranjuju u tzv mirisnu mentalnu mapu. Na nepcu se nalazi Jacobsonov organ koji je zadužen za izuzetan osjet mirisa. Na taj način neki strvinari odnosno životinje koje se najčešće hrane uginulim ostacima drugih životinja poput hijene, mogu namirisati strvinu na udaljenosti i do nekoliko kilometara.
Vezano uz sluh, neke su životinje tijekom evolucije razvile napredan i izrazito jak i specijaliziran osjet sluha koji se naziva eholokacija. To je sustav orijentacije pomoću odbijenih ultrazvučnih valova. Zvuk ili glas koji proizvode glasnice (smještene na sluznici grkljana) životinja odašilje kroz nos ili usta. Zvučne valove odbijene od neke zapreke, predmeta ili plijena (eho) prima i analizira njihov visoko specijalizirani slušni sustav. Šišmiši i netopiri na taj način određuju udaljenost, veličinu, strukturu i kretanje objekta u okolini, što im služi za orijentaciju u letu i lovu. Osim šišmiša eholokacijom se služe i neke vrste kitova, tuljani, morski lavovi, četinasti ježevi, leteći tobolčari te neke vrste ptica i glodavaca. Svaka životinja eholokacijom odašilje karakteristične zvučne signale frekvencije između 20 i 120 kHz.
Mnoge su životinje tijekom evolucije bile primorane poboljšati noćni vid. Noćne životinje karakteriziraju velike oči sa širokim zjenicama, velike leće i povećana retinalna površina što im omogućuje bolju mogućnost prikupljanja svjetlosti u okolini. Dobar primjer kako izgledaju oči životinje aktivne noću jesu one u sove kod kojih veličina očiju zauzima gotovo polovinu glave. Evolucijsko povećanje očiju dovelo je do njihovog čvršćeg smještaja unutar same lubanje te iz tog razloga mnoge noćne životinje ne mogu pomicati oči.
Kao nadomjestak tome razvile su izvanrednu sposobnost rotacije vrata pa tako sove mogu rotirati svoj vrat za punih 270 stupnjeva. Neke životinje su razvile leće u obliku sfera i proširene rožnice kako bi nadomjestile smanjenu sposobnost pokretanja očiju. Leća u obliku sfere prikuplja svjetlost bez obzira na njezin smjer stvarajući pritom izuzetnu mogućnost vida u mraku. U kombinaciji s proširenom rožnicom, ovakve oči učinkovito povećavaju vidno polje životinje dopuštajući glavi i očima da ostanu nepomični.
Mrežnica noćnih životinja u potpunosti je građena od specifičnih vidnih stanica poznatijih pod nazivom štapići i oni su odgovorni za detekciju svjetla. Čunjića odgovornih za raspoznavanje boja, mrežnica gotovo i ne sadrži. Zbog toga životinje ne raspoznaju boje, a i oštrina vida im je smanjena. Ako u mraku u životinju usmjerimo jaku svjetlost, vidjet ćemo da joj oči svijetle. Ova pojava zove se tapetum lucidum ili svijetla zavjesa i zapravo predstavlja adaptaciju oka na gledanje u mraku. Riječ je o debeloj reflektivnoj membrani smještenoj ispod mrežnice. Ona u sekundi skuplja i ponovno emitira svjetlost natrag na mrežnicu, omogućujući štapićima priliku da ponovno upijaju svjetlost. Znači, iako noćne životinje vide uglavnom grube oblike i obrise bez boja, povećavajući osjetljivost svojih očiju pomoću gore navedenih mehanizama omogućen im je lov, hranjenje i preživljavanje tijekom noći.
Kako bi se izbjeglo preveliko podraživanje njihovih osjetljivih očiju, većina noćnih životinja u velikoj je mjeri neaktivna tijekom dana. One imaju i posebno građene zjenice koje onemogućuju prolaz u oko jakoj dnevnoj svjetlosti. Kod njih su zjenice okomito izduženog oblika, poput zareza (kod životinja aktivnih danju zjenice su okruglog oblika).
Koje životinje su aktivne noću? Velik ih je broj, no neke od najpoznatijih su šišmiš, lisica, vuk, velike mačke (lav, tigar, divlja mačka), rakun, oposum, ljenjivac, sova, jež, zmija, žaba, gušter, krokodil, škorpion, rak, žohar, mnoge vrste kukaca i noćnih leptira, kit, morski pas, delfin, som i mnoge druge.
U prvom dijelu teksta o životinjama aktivnim noću ukratko ću opisati dvije karakteristične i zanimljive životinje, a to su sova i rakun.
SOVA (Strigidae)
Iako je česta ptica, zbog noćnog načina života rijetko ju možemo vidjeti. Naseljava šume, ali vrlo često i otvorena nenaseljena područja te naselja. Za sove je karakteristično uspravno držanje tijela i velika glava. Oči su joj okruglog oblika i zauzimaju gotovo polovinu glave. Oko očiju se nalazi karakterističan vijenac perja kojeg nazivamo licem. 
Kljun je kratak i kukastog oblika, a zbog mekog i gustog perja sova se doima većom nego što jest. Neuglednih je boja zbog prilagodbe da u okolini bude što manje uočljiva. Mužjaci i ženke su iste obojenosti, no ženke su nešto veće.
U većine vrsta rep je kratak, noge snažne i prekrivene perjem. Resasti vrhovi leđnih i repnih krila građeni su na način da prigušuju zvuk prilikom letenja. Velika površina krila omogućuje im polagan i usporen let. Vrlo je opasan predator jer se bešumno približi plijenu. Plijen grabi snažnim, dugim i zakrivljenim kandžama, a u svojim predatorskim pohodima najčešće lovi glodavce, vodozemce, manje gmazove i kukce. Hrani se tako da proguta cijeli plijen, a ako je on prevelik – mora ga rastrgati. Neprobavljene dijelove pijena poput kostiju i dlake izbacuje kroz usta u obliku gustih grudica koje zovemo gvalicama.
Kao što sam već napisao, da bi pronašla hranu u mraku, sova se oslanja na izvrstan vid i sluh. Sova se pari jednom godišnje, a specifično je da ne gradi svoje gnijezdo, već traži pogodne napuštene i sigurne duplje u stablima ili udubinama u stijenama te napuštenim građevinama. Jaja su bijela, glatka i okruglog oblika. Mladi ptići se legu slijepi, pokriveni gustim pahuljama perja.
O njima brinu oba roditelja, a kad ojačaju, ptići izlaze iz gnijezda i penju se na okolne grane iako još ne znaju letjeti. Glasanje sova je specifično – većina njih huče pa iako je u mraku ne vidimo, po specifičnom glasanju znamo da je negdje u blizini
U Hrvatskoj živi deset vrsta sova a najveća je sova ušara.
RAKUN (Procyonidae)
Rakun je sisavac srednje veličine koji je prvobitno nastanjivao Sjevernu Ameriku, no danas ga se može pronaći i na drugim kontinentima. Najveći je pripadnik porodice Procyonidae. Dužina odrasle jedinke iznosi od 40 do 70 centimetara. Rep je kitnjast, dužine oko 25 centimetara (prstenasto obojen, izmjenjuju se crna i sivkasto smećkasta boja). Težine je između tri i devet kilograma. Krzno je specifične građe, gotovo 90 posto krzna čini podkrzno koje rakuna štiti od hladnoće.
Rakun je prepoznatljiv i specifičan po izuzetno spretnim rukama (prednje noge vrlo često koristi poput ruku kojima istražuje predmete i hrani se) i po “maski” na licu (crno krzno oko očiju koje je u jakom kontrastu s okolnom bojom krzna, koje podsjeća na masku lopova). Rakuni su poznati po svojoj inteligenciji i smatra ih se jednim od najpametnijih životinja.
Stanište rakuna su šume Sjeverne Amerike, ali zbog svoje prilagodljivosti staništu proširio je svoja staništa na planine, obalne močvare i urbana područja, gdje ih mnogi ljudi smatraju štetočinama. Naime, vrlo često u urbanim sredinama uzrokuju velike štete i kaos, prevrću kante za smeće, ulaze u stambene objekte u potrazi za hranom. Nije rijedak slučaj da postanu izrazito agresivni prema ljudima koji ih se često boje. Budući da ima kratke noge u usporedbi s kompaktnim torzom, rakun ne može brzo trčati niti skakati na velikoj udaljenosti. Po vrsti prehrane spada u sveždere.
Iako se dugo vremena smatralo da je samotna životinja, postoje dokazi da rakun može živjeti i u manjim skupinama. Ženke u srodstvu često žive na istom području, dok nesrodni mužjaci žive zajedno u manjim grupama kako bi obranili svoj teritorij od drugih mužjaka tijekom sezone parenja. Rakun se pari u proljeće, a nakon skotnosti od oko 65 dana u leglu bude dva do pet mladunaca. Mladunce odgaja majka.
Iako rakuni u zatočeništvu mogu živjeti i do dvadeset godina, njihova prosječna dužina života u divljini je puno kraća, u prosjeku žive svega oko tri godine.
Autor teksta:
Marko Tomašek, dr. vet. med.
Izvori:
