Tijekom evolucije noćne su životinje razvile mnoge sposobnosti koje ostale životinje nemaju (odličan sluh i vid, mogućnost snalaženja u prostoru uz pomoć eholokacije i druge). Više o tome možete pročitati u prvom i drugom dijelu teksta na ovu temu.
Međutim, nova istraživanja provedena promatranjem noćne aktivnosti na čak šezdeset i dvije vrste sisavaca na šest različitih kontinenata otkrila je da je čak osamdeset i tri posto inače dnevno aktivnih životinja počelo živjeti noću. Razlog tome je čovjek.
Kaitlyn Gaynor, ekologinja sa Sveučilišta Berkeley u Kaliforniji i autorica studije “Utjecaj ljudskog uznemiravanja na noćni život divljih životinja” smatra da su životinje zbog utjecaja čovjeka svoju dnevnu aktivnost zamijenile noćnom. Sve više vrsta divljih životinja pokušava pronaći način na koji će preživjeti u prostoru koji su prisiljene dijeliti s ljudima, pa makar to značilo mijenjati ponašanje i aktivnost koju su stjecale tisućama godina. Studija je dokazala da će divlje životinje rizik od dolaska u kontakt s ljudima pokušati umanjiti radije vremenskim nego prostornim udaljavanjem. To bi značilo da će postati aktivne noću kada su šanse za kontaktom s čovjekom puno manje. Glavni razlog uznemirenosti divljih životinja jesu buka i kakofonija nastale svakodnevnom aktivnošću čovjeka (buka automobila, aviona, generatora, plinovoda i svih ostalih uređaja kojima je čovjek zauzeo prirodna staništa divljih životinja).
Netko bi mogao pomisliti zašto divlje životinje ne promijene svoja prirodna staništa i odu na neka druga, čovjekovom rukom netaknuta područja? Ne mogu, jer nemaju kamo (ako su i imale, davno su otišle). Iz gore navedenih razloga one su osuđena na suživot s čovjekom i svime što on donosi, za divlje životinje ne baš idealnim cimerom. U ovom dijelu teksta pobliže ću opisati dvije životinje aktivne noću a to su škorpion i sivi puh.
ŠKORPION (Scorpiones)
Prema klasifikaciji, škorpion pripada prilično malom redu Scorpiones iz razreda Arachnida (paučnjaci). Do danas je otkriveno i klasificirano oko tisuću i pol vrsta škorpiona rasprostranjenih po cijelom svijetu. Najveći broj vrsta obitava u tropskim područjima i pustinji.
Tijelo škorpiona se sastoji od dva dijela: prednjeg dijela (prosoma) i stražnjeg dijela (opistosoma). Od ostalih paučnjaka se razlikuje po uskim kolutićima na završetku stražnjeg dijela tijela koji izgledaju kao rep. U slučaju opasnosti može ga podići i prebaciti preko glave. Rep završava karakterističnom bodljom u kojoj su smještene otrovne žlijezde.
Na prednjem dijelu tijela škorpion ima četiri para nogu za hodanje, par čeljusnih nogu koje završavaju štipaljkama (kojima hvata plijen) i jedan par malih nogu preobraženih u kratka i jaka kliješta. Noge za hodanje dobro su razvijene, a svaki naredni par nogu veći je od prethodnog.
Tijelo je prekriveno karakterističnom hitinskom opnom ili egzoskeletom. Kako škorpion raste tako povremeno odbaci hitinsku opnu ili egzoskelet kako bi stvorio novi i veći. Boja tijela razlikuje im se od svijetlosmeđe do crne. Ženke su u pravilu nešto krupnije građe od mužjaka. Jedna zanimljiva činjenica jest da škorpion svijetli fluorescentno zeleno kad ga se obasja UV svjetlom.
Škorpion je noćna životinja, u lov za hranom kreće uglavnom noću (jedan od glavnih razloga tome jest vruće podneblje u kojem najčešće živi, pa postane aktivan kad se vanjska temperatura zraka snizi). Tijekom dana je zakopan ispod zemlje i kamenja u tunelima koje sam iskopa, a ima i vrsta koje se odmaraju viseći sa stijena ili grana.
Škorpion je mesožder, hrani se insektima, paucima i ostalim manjim životinjama. Može jako dugo preživjeti bez hrane, čak i do godinu dana. Često se u želji za pronalaskom što boljeg skrovišta škorpion zavuče u čovjekovu odjeću, cipele, torbu i vreću za spavanje. Kod većine ljudi to dovodi do velikog straha od ove životinje jer uznemiren škorpion može ubosti. Smatra se da ubod dvadesetak vrsta škorpiona može biti smrtonosan za čovjeka (otrov dovodi do paralize živaca u srcu i prsnim mišićima). Kod neotrovnih vrsta ubod podsjeća na onaj od ose ili pčele.
Prilikom uboda potrebno je što brže otići doktoru kako bi se čovjeku dao antitoksični serum. U našim krajevima obitava sredozemni škorpion (Buthus occitanus) čiji ubod nije naročito opasan. Mnogo vrsta škorpiona danas spada u strogo zaštićene životinjske vrste.
SIVI PUH (Glis Glis)
Ova slatka životinjica pripada redu glodavaca (Rodentia) čija je glavna karakteristika da joj sjekutići rastu cijelog života (pa ih stalno mora trošiti glodanjem i grizuckanjem hrane i predmeta u svojoj okolini). Veličina odrasle jedinke iznosi dvadesetak centimetara, zdepastog je tijela i kratkih nogu koje su prilagođene brzom penjanju i okretnom kretanju po drveću. Gusto krzno je pepeljasto sive boje, trbuh svjetlije obojanosti. Ima velike tamne oči koje su obrubljene crnom bojom krzna, pa se doimaju još većima. Rep je kitnjast, dužine oko petnaest centimetara. Odrasla jedinka je teška između sto pedeset i tristo pedeset grama.
Čest je stanovnik kontinentalne Europe, a najviše voli šume hrasta, bukve i jele, te zarasle i neodržavane voćnjake. Voli se zavući i na tavane kuća i vikendica. U našoj zemlji je najviše rasprostranjen u Lici i Gorskom kotaru.
Po načinu prehrane je svejed. Hrani se žirom hrastova, bukvicom, lješnjacima, pitomim kestenom, plodovima voća i sitnih bobica, izdancima i pupoljcima mladog lišća drveća, jajima i mladuncima ptica, kukcima i njihovim ličinkama te svim manjim životinjama koje može uhvatiti. Nije izbirljiv što se ishrane tiče, pa u godinama sa velikom brojnošću populacije na određenom području nastaju velike štete od puhova. Ustanovilo se da se broj populacije puhova znatno povećava u godinama sa dobrim urodom hrastovog žira i bukvice. U narodu su tako plodne godine poznate kao godine puhova.
Puh je životinja aktivna noću. Tijekom dana se skriva u svojoj nastambi, a kada padne mrak kreće u lov. Najveći dio vremena provede penjući se i skačući s drveta na drvo u potrazi za hranom.
U jesen, kada se puh udeblja i skupi dovoljnu količinu potkožne masti i sala (u jesen puh jede apsolutno svu hranu koju pronađe), a vanjska temperatura zraka počne padati, kreće faza hibernacije i zimskog sna. Tada se do desetak puhova skuplja u grupe (zimu provode sklupčani jedni uz druge kako bi se međusobno grijali). Otkucaji srca se smanjuju, disanje postaje vrlo plitko, temperatura tijela se drastično spušta i tijelo prelazi u fazu mirovanja. Zimski san ovisi o dužini trajanja hladnog doba godine, što može varirati od svega nekoliko pa čak do sedam mjeseci.
U proljeće i ljeto puh je vrlo aktivna i bučna životinja, stalno u pokretu. Ukoliko ima jazbinu napravljenu na tavanima naseljenih kuća, može predstavljati velik problem za čovjeka. Pari se jednom godišnje između svibnja i srpnja. Pupoljci mladog lišća bukve i hrasta glavni su im pokazatelj da je vrijeme za parenje. Graviditet u puha traje oko mjesec dana nakon čega ženka okoti između četiri i sedam mladunaca. Mladi su prva tri tjedna slijepi, a osamostaljuju se s dva mjeseca. Iako u Hrvatskoj spada u lovnu divljač, sjeverno od rijeke Save je zakonom zaštićena životinja.
Autor teksta:
Marko Tomašek, dr.vet.med.
Izvori:
