Urbanizacijom nekorištenih prirodnih površina, krčenjem šuma i šikara, gradnjom autocesta, poslovnih i stambenih zgrada te trgovačkih lanaca ljudi su prostor koji ih okružuje prilagodili sebi. Na tom prostoru živjelo je mnogo životinjskih vrsta koje su zbog novonastale situacije pobjegle ili se naviknule na suživot s čovjekom u potrazi za hranom te mjestom za život i razmnožavanje.
Kuna zlatica (Martes martes)
Ova interesantna životinja iz razreda sisavaca naseljava bjelogorične i crnogorične šumovite površine gotovo svih europskih zemalja, pa tako i Hrvatske.
Prepoznatljiva je po lijepom krznu i brzom kretanju. Dužina tijela odrasle jedinke iznosi oko 55 centimetara, a dužina repa oko 30 centimetara. Boja krzna je tamnosmeđa s gornje strane tijela, na glavi i obrazima je nešto svjetlija, dok je krzno na prsima i trbuhu žućkaste boje. Žuta obojanost vrata kune zlatice (poput žumanjka jajeta) jedna je od njenih osnovnih morfoloških osobina (vidljivih detalja na tijelu po kojima možemo sa sigurnošću zaključiti da se radi o ovoj životinji). Krzno je gusto, sjajno i mekano a građeno je od dugačkih dlaka (osja), te vunastih dlaka (malja). Ljeti je krzno svjetlije boje nego li je to slučaj po zimi.
Za kunu zlaticu često kažu da je pravi stanovnik drveća po kojem se zna odlično i brzo kretati. Za nastambe najčešće koristi duplje u drveću, napuštena gnijezda vjeverica ili ptica grabljivica. Dan provodi odmarajući se i rijetko je se može vidjeti, no u sumrak aktivno kreće u lov na svoj plijen.
Kuna zlatica je mesojed, vješto i tiho se prišunja plijenu te ga iznenada napadne. Najčešće se hrani pticama, puhovima, miševima i vjevericama, no postoje dokazi da se kuna zlatica u trenutku velike gladi neće ustručavati napasti i životinje puno veće od sebe, kao što su mlade srne. U razdobljima godine kada ima manje hrane (npr. zimi) kuna zlatica odlazi do seoskih imanja, prigradskih i gradskih naselja gdje napada domaću perad, kuniće, golubove, pa čak pse i mačke. Prije nekoliko godina zabilježena je prava navala kuna zlatica u samom središtu grada Koprivnice gdje je naselila dvorišta i tavane obiteljskih kuća, uznemiravala i napadala domaće životinje i ljude.
Kao i većinu drugih krznaša, i kunu zlaticu ljudi su od davnina lovili zbog njezinog vrijednog krzna. Ono se cijeni ne samo zbog svoje kvalitete i ljepote, već i stoga što je izuzetno lagano. U prošlosti je u nekim krajevima Balkana robno novčana razmjena vršena plaćanjem krznom kune zlatice. Upravo zbog te tradicije valuta Republike Hrvatske nazvana je kuna.
Danas je kuna zlatica Zakonom zaštićena životinjska vrsta u Hrvatskoj.
Sivi ćuk (Athene noctua)
Sivi ćuk (poznat pod nazivom obični ćuk ili kukumavka) vrsta je male sove iz porodice sova (Strigidae). Nastanjuje područja sjeverne Afrike, Azije i Europe. Još u davnoj antičkoj Grčkoj bio je poznata i vrlo cijenjena ptica mudrosti i simbol božice Atene.
Ima malo, zdepasto tijelo dužine oko 22 cm i kratak rep. Glava mu je široka, velikih očiju, čvrstog i šiljatog kljuna i ravnog tjemena. Boja očiju je žuta. Noge su mu duge. S obzirom na zdepastu građu, držanje mu nije uspravno i pravilno kao kod većine drugih sova.
Najčešće naseljava otvorena područja u kombinaciji sa šumama i šumarcima. Veći dio života provede na ne tako velikom teritoriju. Ovisno o području kojeg nastanjuje gnijezdi se u rupama drveća, kamenju obalnih litica, zidovima kuća i zgrada. Sivi ćuk noćna je životinja. Veći dio dana provodi u mirovanju i čišćenju perja, a po noći postaje aktivni predator. Odličan je letač s jako razvijenim noćnim vidom, a životinje hvata kandžama, najčešće u letu. Ograde, stupove i žice električnih kablova koristi kao osmatračnice; mjesta s kojih pokušava locirati plijen. Hrani se manjim glodavcima (miševi, voluharice, puhovi), manjim pticama, žabama i kukcima.
Iako često naseljava prigradska i gradska naselja, sivog se ćuka puno lakše čuje nego vidi jer se glasa karakterističnim zvukom.
Krtica (Talpa europaea)
Ova mala životinja iz razreda sisavaca oblikom tijela prilagođena je životu pod zemljom. Živi na livadama i poljima Europe i sjeverne Azije. Voli živjeti uz rubove šuma gdje je zemlja rahla. Izbjegava suha, pjeskovita, kamenita i poplavljena tla.
Krtica ima cilindrično izduženo tijelo prekriveno crnim, gustim i nježnim krznom. Dužina tijela odrasle jedinke iznosi oko 15 centimetara, težine oko 100 grama. Rep je kratak prekriven rijetkim dlakama koje služe za orijentaciju krtice prilikom kretanja unatrag. Ima male, slabo razvijene oči, zašiljen nos, a vanjske uške joj nedostaju, a sluh i njuh su odlično razvijeni. Ima kratke i jake prednje noge koje joj služe za kopanje i rovanje zemlje. Na nogama ima pet prstiju s razvijenim kandžama koje rastu ustranu, a služe za razbacivanje zemlje. Pod zemljom kopa dugačke tunele u kojima živi, udišući rijedak podzemni zrak. Prilikom kopanja tunela na površinu tla izbacuje rahle naslage zemlje, tzv. krtičnjake.
Krtica je mesožder, hrani se malim kukcima, beskičmenjacima i njihovim larvama, crvićima i ponajviše glistama. Hranu najčešće pronalazi kopajući tunele, vrlo rijetko na površini zemlje, na koju gotovo nikada ne izlazi. Krtica ima specifičan jako brzi metabolizam te dnevno mora u organizam unositi velike količine hrane.
U prošlosti je čovjek krticu lovio zbog krzna, a danas ova životinjica čovjeku smeta zbog krtičnjaka koje stvara na mjestima na kojima ih čovjek ne želi (vrtovi, parkovi, dvorišta, sportski travnati tereni). Radeći krtičnjake krtice mogu oštetiti mlado korijenje biljaka i uzrokovati štetu u urodu određene biljne kulture, a mogu imati utjecaj i na vodeni režim tla pri čemu se biljke oko tunela lakše isušuju. Unatoč tome, ljudima krtičnjaci većinom smetaju zbog estetskih razloga i narušavanja izgleda privatnih vrtova i travnjaka.
Krtica je zakonom zaštićena životinjska vrsta i najstrože je zabranjeno i kažnjivo njeno uništavanje.
Autor teksta:
Marko Tomašek, dr.vet.med.
Izvori:
