Današnji ekosustav Jadranskog mora posljedica je velikog broja klimatskih, bioloških, geoloških i geografskih utjecaja koji su u doba paleozoika i tercijara sudjelovali u stvaranju ovoga mora.
Danas se obala Jadranskog mora smatra jednom od najrazvedenijih obala u Europi. Prema posljednjim neslužbenim podacima, u Jadranu živi i razmnožava se između 6000 i 7000 biljnih i životinjskih vrsta. Od životinjskog svijeta u Jadranu obitava preko 300 vrsta riba, 240 vrsta školjaka, 800 vrsta puževa te velik broj rakova, bodljikaša i drugih životinja.
U ovom tekstu opisati ću tri zanimljive životinje a to su škarpina, sipa i morske spužve.
ŠKARPINA (Scorpaena scrofa)
Škarpina je riba iz roda Scorpaenidae koji je ime dobio po starogrčkoj riječi scorpios, što u prijevodu znači škorpion. Škarpina je ime škorpion najvjerojatnije dobila i zbog karakterističnih otrovnih bodlji. Ona nastanjuje područja Mediterana i istočne predjele Atlantskog oceana. 
Zbog svog opasnog izgleda i specifične građe tijela, zasigurno je jedna od najzanimljivijih riba Jadrana.
Tijelo joj je ružičasto-crvene do crvene boje, sa smećkastim mrljama. Težina tijela odrasle jedinke može biti i do pet kilograma (ulovljene škarpine najčešće su dužine oko 30 centimetara i teže otprilike dva kilograma). Živi na morskom dnu. Brojni privjesci na koži i travnate izrasline oko usta odaju dojam kao da je škarpina dio morskog dna pa je ronioci često ne primijete.
Ona ostaje nepokretna na dnu mora, pouzdajući se u kamuflažu, ali i obranu. Škarpina ima veliku glavu u odnosu na veličinu tijela. Na glavi su smještena glomazna usta te mnogo bodlji i kožastih privjesaka (smještenih iznad očiju i donje čeljusti). Tijelo je zdepaste građe, prekriveno ljuskama. Otrovno je prvih 12 bodlji smještenih na leđnoj peraji, te bodlje na škrgama.
Ubod za čovjeka može biti jako bolan sa simptomima crvenila i otečenosti ubodom zahvaćenog područja tijela, povraćanja, vrtoglavice, povišene tjelesne temperature i opće slabosti. Bol se najlakše može ukloniti ukoliko ubodeno mjesto uronimo u vruću vodu jer je otrov termolabilan te prestaje djelovati na visokim temperaturama.
Škarpina se hrani manjim ribama, rakovima i mekušcima koje strpljivo čeka na morskom dnu. Kada životinje prođu pored nje, proždire iz golemim ustima. Najčešće lovi noću.
Živi na dubini između 20 i 100 metara, na stjenovitom i šljunkovitom dnu s kamenim pukotinama u kojima se skriva. U proljeće se odrasle jedinke mrijeste (u dobi od tri do četiri godine).
Danas je potražnja za mesom škarpine izrazito velika, a meso jako cijenjeno i skupo. U posljednjih je nekoliko godina u pojedinim područjima Jadrana škarpina nažalost gotovo potpuno nestala.
OBIČNA SIPA (Sepia officinalis)
Sipa je glavonožac iz porodice Sepiadariidae. Zbog svojeg karakterističnog i neobičnog izgleda, mnogi je i danas smatraju mističnom životinjom. Živi u plićim pjeskovitim područjima Mediterana, svim primorskim zemljama Europe i u Atlantskom oceanu. Odrasla jedinka dužine je oko 60 centimetara, težine preko tri kilograma (ženke su u pravilu krupnije od mužjaka).
Glavonošci (uz sipu najpoznatiji predstavnici glavonožaca su lignja i hobotnica) izgledom ne podsjećaju ni na jednu drugu životinju. Razlog tomu je njihov evolucijski razvoj koji je završio prije nego kod drugih životinjskih vrsta.
Sipa ima tri srca, od kojih dva služe za dovođenje kisika iz škrga u tijelo, dok treće pumpa krv u mišiće i tkivo. 
Njena krv ne sadrži protein hemoglobin (koji daje krvi specifičnu crvenu boju), već hemocijanin (protein na bazi bakra) zbog čega je krv u glavonožaca specifične modre boje. Tijelo je plosnatog, ovalnog oblika, uz čije rubove visi kožica koja sipi služi za plivanje. Glava je razmjerno velika u odnosu na veličinu tijela, a na njoj se nalazi deset krakova: osam krakova služi za prianjanje na podlogu, dok preostala duža dva služe za hvatanje plijena.
Dva kraka za hvatanje (koji se nazivaju tentakuli) stoje smotani u kesici ispod očiju. Sipa ih je sposobna velikom brzinom izbaciti i njima uhvatiti plijen. Između krakova su smještena usta s dva zuba u obliku kljuna. Hrani se manjim ribicama, rakovima i puževima koje čeka zakopana u pijesku. Oči su joj građene u obliku slova W, prilagođene trodimenzionalnom vidu.
Mimikrijske ili kamuflažne sposobnosti sipe jako su važne u njenoj obrani od neprijatelja. Naime, kožni pigment joj omogućuje da promijeni boju tijela u nijansu žute, narančaste, zelene ili crne (ovisno o obojanosti okoliša u kojem se kreće).
Kad osjeti da se nalazi u opasnosti, sipa izbacuje specifično crnilo koje djeluje kao dimna zavjesa i daje joj vremena da pobjegne od neprijatelja. Sipino crnilo vrlo je cijenjeno, a koristi se kao sirovina za proizvodnju crnih boja, kao i u kulinarstvu za pripremu delikatnog crnog rižota.
Jedna od specifičnosti u građi tijela sipe jest i sipovina ili sipina kost. Smještena je u sredini tijela, a zapravo se radi o ostatku kućice koju su imali sipini preci mekušci. Sipina kost je zapravo nakupina kalcijeva karbonata i nije ni približno čvrsta kao kost u kralježnjaka. Kroz povijest je sipina kost imala višestruku primjenu; koristila se za izradu sitnih predmeta, nakita, za poliranje drvenih predmeta. Mljevena sipina kost služila je kao sredstvo za pranje zubi.
Danas se koristi u prehrani kao nadomjestak kalcija i za brušenje kljuna kod papiga, zebica i kanarinaca (i ostalih ptica koje se drže kao kućni ljubimci). Sipa ovu kost koristi kod mijenjanja položaja u morskim dubinama. Kada želi potonuti, povećat će količinu tekućine u poroznoj sipovini, a izbaciti iz nje plin (vrlo sličan mehanizam mijenjanja dubina koriste podmornice).
MORSKE SPUŽVE (Spongiae, Polifera)
Morske spužve pripadaju koljenu životinja iz skupine beskralješnjaka. One su vrlo jednostavno građeni višestanični organizmi koji po vanjskom izgledu više nalikuju biljkama nego životinjama. Žive sjedilački pojedinačno ili u skupinama pričvršćene za morsko dno, dok u rijetkim slučajevima mogu biti pričvršćene za biljke ili ljušture mekušaca. 
Danas u morima živi više od 5000 vrsta spužvi različitih oblika, veličina i boja.
Vrlo su specifične tjelesne građe u kojoj nema razvijenih organskih sustava, već postoje samo funkcionalno izdiferencirane stanice (svaka stanica spužve reagira samostalno jer nema razvijenog živčanog sustava). Osnovu građe tijela čine dermalni i gastalni sloj. Dermalni sloj se sastoji od sluzave osnovne tvari u kojoj su raspoređene zvjezdaste stanice (koje grade mezenhimski kostur), pločaste stanice (one sudjeluju u izgradnji vanjskog graničnog površinskog sloja ili epitela), te ameboidne stanice (nadoknađuju propale stanice spužve, sudjeluju u prijenosu hrane kroz tijelo spužve te imaju funkciju u stvaranju zametnih stanica prilikom razmnožavanja).
Na površini tijela nalazi se velik broj otvora ili pora kroz koji ulazi voda, a izlazi kroz manji broj većih otvora koji se nazivaju oskulumi. Gastalni sloj je građen od stanica s bičem, tzv. hoanocita koje sudjeluju u prehrani i disanju spužvi. Spužve se hrane ostacima uginulih organizama i bakterija.
Spužve su hermafroditi ili dvospolci, a razmnožavaju se spolno i nespolno. Kod spolnog razmnožavanja iz jajašca nastane trepetljikava ličinka koja neko vrijeme slobodno pliva, a onda se pričvrsti za tvrdu podlogu. Kod nespolnog razmnožavanja ili pupanja, nove mlade spužve se ne odvajaju od matičnog dijela već s njim tvore nove busenove, zadruge ili kolonije.
Spužve imaju veliku sposobnost regeneracije i dugi životni vijek. Prema posljednjim znanstvenim istraživanjima utvrđeno je da su spužve najstarije životinje u rodoslovnom stablu među svim neizumrlim životinjskim vrstama koje žive na Zemlji.
Danas morske spužve imaju veliku primjenu. Izrazito su popularne u kozmetici, u kućanstvu, kod fine obrade keramičkih, porculanskih, drvenih i kožnih predmeta, u medicini i grafičkoj djelatnosti. Kao higijensko sredstvo, spužve su se koristile od davnina (postoje sačuvane freske koje prikazuju uporabu spužvi još u starih Rimljana).
Autor teksta:
Izvori:
