Po definiciji jezero je vodom ispunjeno udubljenje u zemlji koje zajedno sa životinjskim i biljnim vrstama koje u njemu žive čini ekosistem. Većina današnjih jezera u svijetu nastala je prirodnim putem (utjecajem vulkanskih aktivnosti, ledenjaka i potresa) i njih nazivamo prirodnim jezerima. Za razliku od prirodnih, umjetna jezera iskopao je čovjek (to su akumulacijski bazeni hidroelektrana, ribnjaci ili umjetna jezera nastala vađenjem šljunka).
Crna liska (Fulica atra)
Crna liska spada u porodicu vodenih kokoški (rallidae) i jedna je od najčešćih ptica koja naseljava jezera, bare i ušća velikih rijeka na području gotovo cijele Europe (ne naseljava jedino sjeverne dijelove Rusije i Skandinaviju). Brojna je i na području Hrvatske. Jesen i zimu provodi živeći u velikim jatima, a u proljeće, kada dolazi vrijeme parenja, crna liska živi u parovima. Zimi seli u toplije krajeve. Nije vezana za jedno područje i često mijenja svoja životna staništa.
Dužina tijela odrasle jedinke iznosi oko četrdeset centimetara, s kratkim šiljatim repom dužine oko pet centimetara. Težina tijela joj se kreće između sedamsto i devetsto grama. Kao što joj i samo ime govori, ova je ptica potpuno crne boje perja, poput ugljena. Zjenica oka joj je crvene boje, a kljun bijele boje, dužine oko tri centimetra. Na glavi iznad kljuna ima karakterističnu bijelu rožnatu izraslinu, takozvanu lisu. Tijelo joj je dobro prilagođeno za stalan boravak u vodi. Dah pod vodom ne može držati dugo kao neke druge vodene ptice, pa roni najduže dvadesetak sekundi. Pošto je životinja vode, na nogama ima razvijene plivače kožice. Raspon krila odrasle liske iznosi oko 75 centimetara. Nije dobar i brz letač, dugo vremena joj treba da poleti i najčešće leti na kratkim relacijama.
Crna liska se hrani različitim vrstama vodenog bilja, manjim insektima i kukcima, puževima, ribicama i ribljom mlađi, te ostalim sitnim beskičmenjacima. Povremeno napada druge manje ptice hraneći se njihovim jajima i mladuncima. Postoje dokazi da crna liska ugrožava život divljim patkama oduzimajući im hranu i tjerajući ih s njihovih prirodnih staništa.
Crna liska je uglavnom monogamna ptica i ima istog partnera cijeli život. Počinje se pariti početkom proljeća kada na obali između raslinja vodenog bilja, trske i trava počinje graditi gnijezdo u kojemu dva puta godišnje ženka snese osam do čak petnaest žuto zelenih jaja s tamnim pjegama. Oba roditelja leže na jajima iz kojih se nakon dvadesetak dana izlegu ptići. Već nakon par dana izlaze iz gnijezda i prate roditelje u potrazi za hranom. Nakon dva mjeseca starosti se osamostaljuju.
U prirodi crna liska ima puno prirodnih neprijatelja kao što su ptice grabljivice, lasice i lisice. Po Zakonu o lovstvu, lov na crnu lisku omogućen je od rujna do kraja siječnja. Zbog neukusnog mesa, lovci ovu pticu love isključivo u svrhu sportskog lova.
Velika zelena žaba (Rana ridibunda)
Velika zelena žaba najveća je i jedna od najrasprostranjenijih žaba na području Europe (velike populacije se nalaze u središnjoj i jugoistočnoj Europi). Naseljava otvorena i topla vodena staništa (obrasla travom i gustom vegetacijom) kao što su jezera, bare, močvare, potoci, sporiji riječni tokovi i njihovi rukavci. Odrasle ženke narastu do dužine od 17 centimetara, dok su mužjaci znatno sitniji, dužine tijela do maksimalno 12 centimetara. Boja velike zelene žabe varira od tamnozelene do smeđe i sive. Većinom joj je tijelo prošarano tamnim mrljama i svijetlozelenim prugama. Površina tijela je prekrivena sluzavom kožom koja joj, uz pluća, služi kao organ za disanje. Ima veliku glavu na kojoj su bočno kod mužjaka smješteni zvučni mjehuri koji se prilikom glasanja napušu i time pojačavaju zvuk kreketanja (koji je najjači i najglasniji u sezoni parenja, kada mužjaci kreketanjem pokušavaju privući ženke).
Velika zelena žaba je izrazito proždrljiva i u prehrani agresivna životinja. Hrani se sitnijim kukcima i ribicama, crvima, puževima. Poznato je da će se velika zelena žaba počastiti i manjim mišem, daždevnjakom i većom ribicom, ako ih uspije uhvatiti. Krajem rujna ili početkom listopada, kada temperatura vode naglo padne, velika zelena žaba odlazi na hibernaciju (spavanje zimskog sna). Hibernacija je najčešće grupna, gdje se nekoliko desetaka primjeraka velike zelene žabe zakopa u mulj u vodi. U proljeće, kada se temperatura vode i okoline povisi, velika zelena žaba opet postaje aktivna. Parenje i razvoj punoglavaca iz jaja (ženka u vodi snese do čak deset tisuća jajašaca) odvija se u vodi.
Velika zelena žaba jedna je od otpornijih vrsta vodozemaca. Zagađenje okoliša nije utjecalo na smanjenje broja jedinki. Najveći neprijatelj joj je isušivanje vodenih površina i urbanizacija prirodnog staništa.
Tigrasti komarac (Aedes albopictus)
Prirodno izvorno stanište ovog, u našim krajevima relativno novog i nepoznatog, insekta su tropska i subtropska područja jugoistične Azije. Krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća naglo se počeo širiti na sve kontinente. Najčešći način prijenosa tigrastog komarca s kontinenta na kontinent bio je velikim umjetnim kontejnerima za prekooceansku trgovinu robom te automobilskim i kamionskim gumama jer je u njima (na vlažnim mjestima) tigrasti komarac polagao jajašca. U Europi je prvi puta zabilježen 1979. godine i to na području Albanije.
Srednje je veliki komarac, odrasle jedinke veličine su oko 10 milimetara, mužjaci su nešto manji od ženki. Tijelo mu je prekriveno crnim sjajnim ljuskicama. Na prsima ima jednu karakterističnu srebrnu traku, a na nogama bijele prstenove. Aktivan je od kraja travnja do početka studenog, ovisno o vanjskoj temperaturi zraka. Za razliku od običnog komarca koji je aktivan noću, tigrasti komarac je agresivna vrsta koja napada i siše krv ljudima, sisavcima, gmazovima i vodozemcima tijekom cijelog dana. Jedino ženke napadaju i sišu krv.
Uz vodene površine (od velikih jezera, močvara, rijeka pa do najmanjih površina ispunjenih vodom kao što su barice ili voda sakupljena u starim ostavljenim automobilskim gumama, posudama za cvijeće, u bujnoj vlažnoj vegetaciji) ženka polaže pojedinačno jajašca iz kojih se izlegne ličinka. Ovisno o vanjskoj temperaturi ličinka u roku od pet do deset dana prelazi u stadij kukuljice iz koje izlazi odrasli komarac.
Prema podacima istraživanja izvršenih 2016. godine u Hrvatskoj je tigrasti komarac prvi puta zabilježen 2006. godine i od tada se proširio na područje svih županija, osim Sisačko-moslavačke i Požeško-slavonske.
Izrazito je prilagodljiv na nove uvjete života i na novom području se brzo proširi. Agresivan je prema drugim vrstama komaraca, što je na našem području dovelo do pada broja populacije običnog komarca. Zdravstveno ovaj komarac može biti izuzetno opasan jer je vektor (prijenosnik) različitih arbovirusa koji su uzročnici žute groznice, Zika virusne bolesti, dengue i mnogih drugih.
Mjere masovnog suzbijanja tigrastog komarca s određenog područja dosta su komplicirane. Osnovni cilj je ukloniti višak vode iz svih predmeta u kojima se ona može zadržavati, redovito kositi travu i održavati vrt što je moguće manje vlažnim, dok je za zaštitu potrebno koristiti repelentna sredstva protiv uboda.
U slučaju većeg broja komaraca na određenom području potrebno je savjetovati se s ovlaštenim izvođačem DDD mjera (dezinfekcija, dezinsekcija i deratizacija) koji se među ostalim bave i sistematskim uklanjanjem larvi komaraca s određenog područja.
Autor teksta: Marko Tomašek, dr. vet. med.
Izvor:
