Češljugar (Carduelis carduelis)
Češljugar je malena vrapčarka iz porodice zeba čija je glavna karakteristika intenzivna obojanost perja. Živi na području Europe, zapadne i središnje Azije i sjeverne Afrike. Ovisno o lokalitetu populacije, češljugar može biti ptica stanarica (živi kroz cijelu godinu na istom području), ili selica (u jesen iz hladnijih predjela seli u područja gdje su zime blaže i toplije). Kod nas ga se može naći na području cijele zemlje, no najveće populacije nastanjuju južne dijelove tj. Priobalje i Dalmaciju. Ovisno o lokalitetu, poznat je pod nazivima grdelin, štiglić, karnjolac i ciganče.
Dužina tijela odrasle jedinke iznosi dvanaest do četrnaest centimetara, težine tijela oko petnaest do dvadeset grama te raspona krila oko dvadesetak centimetara. Spolni dimorfizam (različitost u izgledu mužjaka i ženke) nije izražena kao u nekih drugih predstavnika porodice zeba. Češljugar ima crvenu obojanost perja lica (koja kod mužjaka dopire do oka, dok kod ženke to nije slučaj), crno bijelu glavu, svjetlo smeđa leđa i bijeli trbuh. Na krilima je perje crno žute boje. Rep je račvaste građe.
Češljugar živi na otvorenim livadama, rubovima šuma i parkovima, vrlo često u blizini ljudi. Hrani se sitnim kukcima i sjemenkama, a živi u manjim jatima. 
U rano proljeće ženka u prehranu dodaje i hranu životinjskog podrijetla jer joj je za dva do tri gniježđenja (koliko ih ima u jednoj sezoni) potrebna velika količina hrane bogate bjelančevinama (za produkciju jaja, kao i za energiju prilikom othranjivanja mladunaca).
Gnijezdo gradi od trave i mahovine, korjenčića, perja i dlaka. Gnijezdi se u krošnjama drveća na visini od oko pet metara. U gnijezdo ženka snese četiri do šest jaja bijele boje, s vijencem crvenkastih točkica na tupoj strani, iz kojih se za otprilike dva tjedna izlegu ptići. Na jajima sjedi ženka, dok je uloga mužjaka da ju opskrbi s dovoljnom količinom hrane.
U jesen se češljugari skupljaju u velika jata i kreću u potragu za hranom. Tada ih se može vidjeti kako u ogromnom i glasnom broju lutaju poljima i livadama čupajući korijenje i tražeći sjemenje ocvalog bilja.
Češljugar spada u ptice pjevice jer je njegov pjev izuzetno melodičan i glasan. U svojem glasanju izmjenjuje cvrkut i glasan završni čurlik. U prošlosti je upravo zbog svog lijepog pjevanja češljugar bio meta lovokradica koji su ga lovili i prodavali na crnom tržištu kućnih ljubimaca.
Češljugar je zakonom zaštićena životinjska vrsta i najstrože je zabranjen njegov lov. Danas u svijetu, kao i kod nas, postoje registrirani uzgajivači koji već dugi niz godina uzgajaju češljugare kao domestificirane ptice koje ljudi mogu kupiti i držati za kućnog ljubimca. Takve ptice na nozi moraju imati registrirani prsten kao dokaz da nisu uhvaćene u prirodi već da su se izlegle u uzgajivačnicama.
Obična čančara (Testudo hermanni)
Obična čančara spada u značajnu i zakonom zaštićenu životinjsku vrstu na području Republike Hrvatske.
Naseljava samo određena područja Sredozemlja: južnu Francusku i Korziku, središnju i južnu Italiju, jugoistok Španjolske, obalna područja Grčke, Albanije, Crne Gore i Hrvatske, kao i manja područja Rumunjske, Bugarske te Bosne i Hercegovine.
Na području naše zemlje obična čančara naseljava područja Dalmacije do Zadra i Novigrada. Sjeverozapadno, na Velebitu, otocima Krku, Cresu i Rabu puno je rjeđa, dok je na području Dubrovačko neretvanske županije zastupljena u najvećem broju.
Obična čančara ima tvrdi oklop podijeljen na ploče, s gornje strane maslinasto žute boje s tamnim šarenim područjima. Ima kratke i zdepaste noge sa sraslim prstima. Na prednjim nogama ima pet, a na stražnjim nogama četiri prsta koja završavaju pandžama. 
Rep je kratak i tanak s oštrim šiljkom na vrhu. Dužina odrasle jedinke iznosi između dvanaest do dvadeset centimetara. Kao i sve druge vrste kopnenih kornjača, i obična čančara se kreće izrazito sporo te ukoliko osjeti opasnost, glavu i noge uvuče ispod oklopa. Životni vijek joj je izrazito dug i iznosi više od trideset godina.
Voli boraviti na suhim, toplim i sunčanim mjestima, pa je se može vidjeti po kamenjarskim travnjacima, rubovima šikara i šuma, maslinicima. Čest je gost u uređenim ljudskim vrtovima. Ne voli brdovita i vlažna područja. U vrijeme zimskog razdoblja, obična se čančara zakopa plitko u zemlju. To doba godine provede u stanju mirovanja.
Hrani se uglavnom biljnom hranom kao što je lišće, sočni dijelovi biljaka, voće i povrće, ali ponekad u prehranu zna uvesti i hranu životinjskog podrijetla kao što su kukci, gujavice i puževi. Hranu uzima u kasnim poslijepodnevnim i večernjim satima. Iako nema zube, kornjača ima čvrsto razvijeno gornje nepce i rožnatu čeljust kojom trga hranu.
U Republici Hrvatskoj obična čančara je strogo zaštićena životinjska vrsta. Strogo je zabranjeno čančare uzimati iz prirode ili ih na bilo koji način uznemiravati u njihovim svakodnevnim aktivnostima.
Crna udovica (Latrodectus tredecimguttatus)
Crna udovica najotrovniji je europski pauk iz porodice Theridiidae. Kada bismo njeno latinsko ime preveli na hrvatski jezik, ovaj bi se pauk zvao „potajni ujedač s trinaest pjega“. Na području Republike Hrvatske, ovisno o dobu godine i vremenskim uvjetima, crnu udovicu možemo susresti u većem ili manjem broju na području Istre uključujući širu okolicu Pule, gradove Labin, Plomin, Vodnjan, Žminj, šire područje Rovinja, Poreča i Novigrada.
Tijelo joj je prekriveno čvrstim hitinskim pokrovom čija boja varira od svjetlo bijele do crne. Podijeljeno je na dva dijela spojena drškom, a to su prosoma (na kojoj se nalaze oči, usta, kliješta i tri para nogu), te opistosoma (u kojem su smješteni unutarnji organi te velik broj žlijezda). 
Na površini opistosome nalaze se karakteristične pjege čiji broj i boja variraju ovisno o starosti životinje. Dok je crna udovica mlada pjege su bijele, a kako stari tako one poprimaju narančastu boju. Kod odrasle ženke pjege potpuno pocrvene dok kod mužjaka ostane karakterističan bijeli rub oko pjega. Odrasla ženka naraste do veličine od dvadeset milimetara dok je mužjak puno manji, dužine tijela svega tri do pet milimetara.
U prirodi se crna udovica može vidjeti od svibnja pa sve do studenog, kada sve odrasle jedinke ugibaju. Da bi se pojavila i sljedeće godine, nakon parenja ženka gradi gnijezdo u koje položi do četristo jajašaca u posebne odjeljke loptastog izgleda koji se zovu kokoni. Gnijezdo ženka radi ispod kamena, u dobro zaklonjenoj travi i šikari. Iako se mladi izlegnu već u jesen, iz kokona izlaze tek u rano proljeće.
Njen ubod gotovo nikada nije smrtonosan, no kako bismo ga izbjegli moramo biti oprezni ako se nalazimo na mjestima za koja možemo pretpostaviti da na njima crna udovica živi. U gradovima i naseljima za koje je poznato da su prirodna staništa ovog pauka potrebno je okućnicu i vrt držati urednima. Potrebno je redovito košenje trave, te micanje suvišnih panjeva i kamenja iz vrtova (kao i svih predmeta ispod kojih bi se crna udovica mogla uvući). Također se ne preporučuje ostavljati radnu odjeću i obuću oko kuće. Otrov crne udovice je bijela bistra tekućina koja sadrži lipoproteine i toksoalbumine. Djeluje na središnji živčani sustav i brzo se širi po tijelu.
Otrov izaziva jaku bol u limfnim čvorovima, dehidriranost, znojenje i grčenje tijela, porast ili pad temperature tijela, mučninu. Kod sumnje na ubod potrebno je što prije potražiti liječničku pomoć. Terapija se sastoji od davanja injekcije seruma u kombinaciji s kalcijem. Vrlo brzo nakon primljene terapije nestaju svi znakovi otrovanja.
Autor teksta:
Izvori:
