Znanstvena fantastika opisuje nepoznato, nevjerojatno, a često i ono što je skoro sasvim nemoguće. Zbog svega toga ona ima nešto zajedničko s nadnaravnim pričama strave i užasa (hororom) i okultnom umjetnošću s njenim pričama iz „davnog doba“ punim heroja, čudovišta, zloduha i čarobnjaka, kao i s ostalim oblicima fantastične fabulativne umjetnosti. 
Znanstvena se fantastika međutim od njih razlikuje po tome što se njezini autori trude usidriti je u stvarnost i pomiriti s poznatim znanstvenim zakonima. Prikazi, primjerice, drugih svjetova i čudnih stvorenja znaju biti površni i po znanstvenim mjerilima manjkavi, ali da bi prošli kao znanstvena fantastika (a ne čista fantastika) oni moraju biti dovoljno uvjerljivi da ponesu čitatelja.
Zbog tog svog manje-više rigoroznog znanstvenog elementa, prava se znanstvena fantastika razvila tek nedavno, iako je imala mnogo prethodnika. Prve priče o „svemirskim putovanjima“ iznenađujuće su stare. Najstarija poznata je ona što ju je napisao Lukijan od Samostate, grčki pisac iz drugog stoljeća, a u čijim Istinitim pripovijestima nalazimo i opis putovanja na Mjesec.
To je zapravo komična fantazija kojoj je nakana bila zabaviti čitatelja a ne navesti ga da povjeruje u stvarnost putovanja na Mjesec i postojanje njegovih prijaznih stanovnika. Isto bi se moglo reći i za dva francuska klasična djela, Povijest Mjeseca (1657.), Cyrana de Bergeraca i Voltaireov Mikromegas (1759.). U Voltaireovu djelu nalazimo prvu priču o posjetu izvanzemaljaca našemu planetu, no njegova je glavna namjera bila ismijati ljudsku pretencioznost.
Od drugih djela koja se smatraju prethodnicama znanstvene fantastike spomenimo Gulliverova putovanja (1726.) Jonathana Swifta i, kao još uvjerljiviji primjer, Novu Atlantidu Francisa Bacona (1626.). Bacon je velika pojava u povijesti znanosti, a Nova Atlantida je vjerojatno najstarija znanstvena utopija koja oduševljeno prikazuje društvo posvećeno istraživanjima i „stvaranju velikih i čudesnih djela za dobrobit čovjeka“. Ipak se stručnjaci slažu da je prvo pravo djelo znanstvene fantastike bio Frankenstein (1818.). Njegova autorica Mary Shelley bila je devetnaestogodišnja supruga velikog romantičnog pjesnika Percyja B. Shelleyja (1792.-1822.) a priča joj je došla u snu, nakon što su se ona, Shelley i lord Byron dogovorili da se natječu tko će napisati bolju priču o duhovima. 
Maryna je priča prerasla u čitav roman dojmljive snage u kojem je Victor Frankenstein, zahvaljujući svom anatomskom i kirurškom umijeću, iz raznih ljudskih ostataka složio živo biće – i onda se užasnuo nad čudovištem koje je stvorio. Osjećaj odbačenosti to je stvorenje pretvorio u neprijatelja ljudskoga roda, pa se ono odlučilo osvetiti svome stvoritelju.
Utjecaj Frankensteina bio je velik; on se pretvorio u svojevrsni moderni mit koji svaka generacija nanovo prerađuje kroz knjige i filmove, nastavke romana i modernizirane verzije. On, uz ostalo, uvodi i dvije teme koje će se odsad često pojavljivati u znanstvenoj fantastici – opasnosti što ih sobom donosi znanstveni napredak, napose kad se miješa u prirodni poredak stvari, kao i krvoproliće što ga izaziva „ludi znanstvenik“ koji zbog opsjednutosti vlastitim istraživanjima potpuno gubi osjećaj za ljudske vrijednosti.
Putnici iz budućnosti
I klasici su povremeno pisali znanstvenu fantastiku, primjerice Edgar Allan Poe, ali prvi koju ju je redovito objavljivao bio je Francuz Jules Verne. On je, osim toga, bio prvi koji je znanstvenim objašnjenjima dao istaknuto mjesto u priči, i uživao u tehničkim pojedinostima. Verne je pisao o putovanju u svemir (Put na Mjesec, 1865.) ali su mu najveći uspjeh doživjele knjige o nepoznatim dijelovima globusa, napose Put u središte Zemlje (1864.) i 20.000 milja pod morem (1870.).
Nakon vrlo malo godina, veći dio Zemlje, ako i ne do kraja istražen, bio je ipak dovoljno poznat da izgubi svoju tajanstvenost. Pa ipak, predodžba o neobičnim, skrovitim mjestima nije izgubila svoju privlačnost. U Izgubljenom svijetu (1912.) sir Arthura Conana Doylea, tvorca Sherlocka Holmesa, bila je zamišljena visoravan u Južnoj Americi, odsječena od ostatka svijeta, na kojoj još žive praljudi. Slična je ideja poslužila i kao siže primjerice filma Zemlja zaboravljena u vremenu (1975.) u kojem takva izolirana „zemlja“ postoji na Antarktiku. Dinosaurusi i druga „čudovišta“ toliko su popularna da su ih mnogi autori vratili u život iz svojevrsnog dubokog zamrzavanja. 
Tako je 90-tih godina prošlog stoljeća dinosauruse u život vratila – s katastrofalnim posljedicama – njihova u jantaru sačuvana DNA – u romanu Jurski park Michaela Crichtona.
Verneove pustolovne priče učinile su ga utemeljiteljem znanstvene fantastike, no H. G. Wells je bio daleko veći pisac, a njegove „znanstvene romanse“ izvršile su mnogo dugotrajniji utjecaj. Wellsova znanstvena naobrazba omogućila mu je da piše uvjerljivo i autoritativn, pa je stvorio klasične verzije tema koje će u znanstvenoj fantastici postati standard: putovanje kroz vrijeme (Vremenski stroj, 1895.), invazija svemirskih bića (Rat svjetova, 1898.), nevidljivost (Nevidljivi čovjek, 1897.), nadljudi (Hrana za bogove, 1904.) te uništenje civilizacije, stvaranje novog društvenog poretka i svemirsko putovanje (Oblici onog što tek treba doći, 1933.).
Zlatno doba
I mnoge Wellsove kratke priče, uglavnom napisane 1890-ih godina, također su postale klasika znanstvene fantastike. Ipak su tek dvadesete i tridesete godine ovog stoljeća postale zlatnim dobom kratke priče, i to zahvaljujući američkim časopisima Amazing Stories Huga Gernsbacka i Astounding Science Fiction Johna W. Campbella. Upravo je kroz njih i uveden moderni izraz „znanstvena fantastika“. Sami su časopisi bili roto-izdanja koja se pročitaju i bace, no u njima ipak nalazimo i velike pisce poput Isaaca Asimova, Roberta A. Heinleina, Clifforda D. Simaka, i A. E. van Vogta.
Američki način pisanja znanstvene fantastike često zvan i „svemirska opera“ (space opera) bio je tehnički domišljat, radnja se skoro uvijek odigravala u nekom dalekom galaktičkom carstvu, a djela su obilovala svemirskim putovanjima i akcijom. Bila je to znanstvena fantastika koja je ubrzo stekla masovnu publiku.
Britanski pisci znanstvene fantastike u to su doba više naginjali na „filozofsku“ stranu, pa je tako primjerice roman Prvi i posljednji čovjek (1930.) Olafa Stapledona bio briljantno zamišljen prikaz milijardi godina buduće evolucije, ali njegov narativni stil (primjereniji povijesnoj monografiji nego romanu) nije baš bio za svačiji ukus.
Jedno se britansko djelo smatralo klasikom satirične književnosti skoro od trenutka svog objavljivanja 1932. godine. Riječ je o romanu Vrli novi svijet Aldousa Huxleya, koji počesto i ne smatraju znanstveno-fantastičnim djelom, unatoč tome što mu je motiv buduće društvo stvoreno trendovima koji su se nazirali već u našem stoljeću. 
Vrli novi svijet u svemu se drži masovne proizvodnje: čak i bebe dolaze nas svijet na pokretnoj traci, klasirane i ugođene tako da se pretvore u sretne i korisne građane.
Zadovoljstva i zabava dostupni su svima, pa ipak jedan stranac u sve to unosi pomutnju svojim otkrićem da je to društvo bezdušno i emotivno golo. Ta lažna utopija ili anti-utopija (distopija) u međuvremenu je postala još jednom omiljenom temom znanstvene fantastike, a počesto su je pisali da upozore na opasne pravce razvoja u stvarnom svijetu, kao u slučaju 1984. (napisane 1948.) Georgea Orwella, koja izgleda kao ružan san.
Masovno tržište
Poslije Drugog svjetskog rata znanstvena se fantastika preselila iz časopisa na masovno knjižno tržište. Do toga je došlo zahvaljujući pojavi jeftinih džepnih broširanih izdanja (paperbacka), a taj je trend još više potaklo sve raširenije shvaćanje čitateljstva da tehnologija počinje oblikovati svijet. Renomirani pisci poput Asimova u prvi su čas samo objedinili i povezali svoje kratke priče i prekrojili ih u romane – jedna je takva knjiga njegova proslavljena Fundacija (1951.) – prije nego što su počeli pisati i prave romane pune dužine.
Pedesetih godina tim se novim piscima pridružio i novi naraštaj u kojem nalazimo i Raya Bradburyja, Jamesa Blisha, Roberta Silverberga, Paoula Andersona, Roberta Pohla i Cyrila M. Kornblutha. Njihovi su britanski analozi bili Arthur C. Clarke i Brian Aldiss. 
John Wyndham je po tonu bio prepoznatljivije britanski, pa je u svojim knjigama Dan trifida (1951.) i Kraken se budi (1953.) oslobodio sve užase svijeta, ali je u oba slučaja na zadnjih nekoliko stranica ipak spasio civilizaciju. Nešto prije toga, starija je britanska tradicija svoj zadnji nastup imala u Dulje od nijemog planeta (1938.) i njegovim nastavcima. To su vjerojatno jedine knjige u kojima se znanstvena fantastika miješa s teologijom, pri čemu obje ostaju vrlo uzbudljive.
Šezdesetih godina svemirska je pustolovina i dalje privlačila brojne čitatelje. Neki su pisci krenuli novim stazama i pritom često dolazili na rafiniranije ideje. Jedna od njih je misao da postoje i alternativni ili paralelni svjetovi, kao u romanu Čovjek u visokom dvorcu (1962.) Phillipa K. dicka u kojem Njemačka i Japan pobjeđuju u Drugom svjetskom ratu, te u Bijelom lotosu (1965.) Johna Hersheyja, koji priča mlada američka ropkinja nakon što su Kinezi osvojili Sjedinjene Države.
Vremenski džepovi
U Britaniji je prpošni, slobodni stil šezdesetih godina bio posebno izražen u romanima Michaela Moorocka koji se istakao i romanom „mača i čarobnjaštva“. Jerry Cornelius, glavni Moorockov znan-fan lik, inače hladna i opasna verzija hipijevskog heroja, luta kroz vremenske džepove. Nasuprot njemu, J. G. Ballard je stvarao u tradiciji „katastrofa“, ali je ipak istodobno u nekim svojim knjigama, primjerice Potopljeni svijet (1962.) i Suša (1964.), unio novu ozbiljnost i osjećaj za složenost ljudske duše.
Slično nadareni bili su Amerikanci Thomas M. Disch (Logor sabiranja, 1968.) i Kurt Vonnergut, koji je zahvaljujući svojoj Klaonici pet (1969.) preko noći postao kultnim piscem.
Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća počela je među čitateljima naglo jačati sklonost prema čistoj fantastici, pa je postalo sve teže odrediti granicu između fentezija (fantasy) i znanstvene fantastike. Odlike obaju žanrova često su se sretale u istom djelu, primjerice kod Anne McCaffrey, Mary Gentle i Ursule Le Guin. U Uvijek se vraćam kući (1985.) Ursule Guin miješa se poetski, mistični pristup s pedantno stvorenim društvom budućnosti. Knjiga je, osim toga, i opremljena primjereno futuristički: pojavila se zajedno s ilustracijama i glazbenom kasetom.
Preko granica
Nakon Vonnegautova uspjeha s Klaonicom pet, znanstvena je fantastika privukla mnoštvo pisaca „književne glavnine“ (mainstream). tako je Kinglesy Amis razmjerno kasno u karijeri objavio dva znanstveno-fantastična romana, Alteraciju (1976.), smještenu u paralelnu sadašnjost kojoj nije prethodila nikakva protestantska reformacija te Rusku igru skrivača (1980.) roman o invaziji na Britaniju. 
Amis je već i otprije bio poznat kao štovatelj i antologičar znanstvene fantastike pa je objavio i rani pregled tog područja (Nove karte pakla, 1962.) Nasuprot njemu, Doris Lessing šokirala je mnoge svoje štovatelje kad se nakon pionirske feminističke i političke beletristike romanom Shikasta (1979.) i daljnjim romanima u seriji koju je naslovila Kanopus u Argosu: Arhive, okrenula čistoj znanstvenoj fantastici.
Znanstvenu su fantastiku pisali uglavnom Anglo-amerikanci, iako ima i iznimaka. Tako je češki pisac Karol Čapek napisao dramu RUR (1921.) iz koje je preuzeta riječ robot. Nešto su kasnije i ruska braća Strugatsky (Piknik uz cestu, 1972.), kao i Japanac Sakyo Komatsu (Japan tone, 1973.), pronašli svoje međunarodno čitateljstvo. U tom je društvu, međutim, nedvojbeno najpoznatiji Stanislaw Lem, čija znanstvena fantastika seže od prikrivene satire na komunizam u njegovoj knjizi Solaris (1961.).
U Hrvatskoj je temelje „tvrdog znan-fana“ položio autorski dvojac Bjažić-Furtinger, dok od novijih treba spomenuti Predraga Raosa i njegov Brodolom kod Thule.
Članak je izvorno objavljen u 18. broju časopisa Drvo znanja i nije ga dopušteno prenositi.
